Ljubav nije… Je…

Ljubav nije pjesma,
koja ispija
kavu u sumrak,
izračunavajući udaljenosti prostora
i između nas orošeni zrak.
Ljubav je omjer tišine
na otvorenju životne galerije.
Ona je gost s tamnim kutom,
koju razumijevanjem
oponašati ne uspijevamo.

Miješa se poput nabijene masline,
u staklenki zacementirane.
Njena tuga zasjenjuje
prekrasan lišaj,
lizajući zasićen mu sjaj
na kamenu tišine,
kad se podrazumijeva,
ili se budi… nepozvana.

Ljubav je podsjetnik boli,
pa zatvaramo njegovo
narančasto-crveno oko
oštrim prstima naših misli,
koje su izletjele iz usta…

Razmišljam o njezinoj istini,
dok se sve ne skupi
u sjećanju sjećanja.
Ipak, nije stvar u našoj potrebi…
Nije uspon, uzbuđenje,
oslobađanje soli i ulje
preko naših usana.
Riječ je o želucu, ljuštenju
od opekotine srca,
postajući pokisli, ustajali…
Naša usta,
bez riječi su široka,
poput natpisa, zapečaćena
u zapaljenoj omotnici
od mesa.

Ljubav nije arbitar, koji ublažava
gravitaciju okolnosti
s toplinom odrješenja
između nas.
Niti je sve vino u zoru,
što se odražava u
njegovu bordo znaku.

Ljubav, zalogaj je;
Sirovi kakao;
Zimskog bora igle
i bose noge;
Žlica sladoleda,
gutajući krhotinu leda.

Ljubav je kladioničar na klupi
s umornim golubom u utrci,
ili baš onaj pogled
u kojem smo se izlegli,
inicirano uređajem za praćenje
njezina povratka…

I sve moje obrazovano neznanje,
ne zna kako da završi
ovu pjesmu,
pa da se još jednom
mogu vratiti kući,
u osamu…

Nema komentara za "Ljubav nije… Je…"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.