Lorena Kujek- Mistifikacija jedne jeseni

Ponukana (malo)brojnošću nedavno prenesenih pojedinosti potpitanja,
skvrčenih prstiju i izobličenih očnih kapaka-
opet čučim na rubu razornog predosjećaja.

Evidentno me proganja nedostajanje svesilnih razmjera,
čak štoviše- sveudiljna zabrinutost za psihosomatsko stanje neobičnog pjesnika,
prepoznatljivo fantastičnih odjeka.

Začuh štropot potaknutih uspomena.

Nespretnim zamahom usplahirenog zgloba,
prolila se svježe pretočena tinta,
čineći vijugave linije po epicentru bamusova papira.

Iz taktilne zaobljenosti diktatorski nastrojenih slogova,
iskače impozantna ikonografija njegova poetskog izgleda.

Zabarikadirana unutar metafore neprežaljenosti,
prisjećam se akustičnih rastanaka naglašenih uz pregršt epiteta iskrenosti.

Jednog rujanskog poslijepodneva,
plakasmo razdvojeni mutnim oknima prozorskih stakala,
svjesni neminovnog rastanka,
ali nedovoljno bistrih vidika za osvještavanje skorašnjih puknuća nagrizajućih osjetila,
uslijed nezaustavljive mrkline razdvajanja sudbinskih kolosijeka.

Frapantno obuzeta mistificirajućim saznanjima,
stadoh teturati obezglavljena po agorafobičnim paučinama neurona.

Podnožja katakombi skrivaše odviše realistične dokaze o tome s kolikom hrabrošću prebrodih izvjesna umiranja.

Stadoše me posjećivati u obličju zataškanog pakta,
aludirajući na arahnofobične dosjetke teritorijalnih opredjeljenja.

Tremor koji me preplavio nicanjem užurbanih upita o kakvoći vremena provedenog tik do putanje mimoilaženja,
oborio je moćne utjecaje treperavih iglica zimzelenog drveća koje je ostalo stasito,
usprkos goropadnim poljuljkavanjima nebeskih orkana.

Tišti me začeta kompleksnost apsorbirajućih rima iscrtanih na sleđenom obrazu poljubljenog mladića,
nalik na pravilni krater umilnosti neodlučnih poetiziranja.

Trebalo bi sprovesti oštre mjere inkvizicije usred moga uma što me toliko baca u okove neprekidnim konsificiranjem spoznatljivih nespoznatljivosti,
pritom krstareći palubama nepatvorenih priznanja privrženosti spram nezamjenjivog stvorenja pobožanstvenih uvjerenja.

Koga li sniva,
utisnut u baršunaste jastuke svilenkastih niti,
upravo tamo gdje nekoć spuštah odviše konfuznu glavu,
ostavljajući esenciju parfema purpurnih vlasi?

Držeći se za njegovu ruku prekrivenu prikladnom odorom,
šetasmo blatnjavim ulicama prevrtljive, oblačne kišovitosti,
kadli sretosmo poznanička lica,
znatiželjno podignutih obrva.

Minula su tri godišnja doba,
a s njima i naši koraci.

Asfalt popločiše sasvim tuđinske, neznane užurbanosti,
urbanizirana bježanja od svoje savjesti,
diskretna rukovanja i ovlaš pozdravi.

Sve što je iole vrijedilo spustilo je kofere na peronu slavonske Atene, 
nestavši u vrtlogu sjenovitosti,
pa čak i ta prošlogodišnja jesen koja nikad nije trebala prestati…

 

Brooke Shaden Photography

 

2 komentara za "Lorena Kujek- Mistifikacija jedne jeseni"

  1. Moon47
    13/10/2017 at 7:48 pm Permalink

    Meni je dobra ali moram na miru pročitati. Ovo je brzi komentar. Slika mi je super.Pozdrav!

  2. julija
    14/10/2017 at 7:54 am Permalink

    Uvijek dobra, originalna, ali za takvu poeziju treba uzeti vremena. Traži angažiranog čitatelja.:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.