Lorena Kujek- Rekvijem staromladosti

Moje potištene suze
tvore najveću kriptodepresiju
melankoličnog svemira,
a prenagle i užasno burne
oscilacije raspoloženja
vratolomno plešu
po nimalo obećavajućim
trapezima umiranja,
ispod kojih se rastvara provalija
u koju ću velebno upasti
kao hirovita (anti)ciklona
neprohodnih stalagmita.

Turbulencija popucanih kapilara
ispod natečenih podočnjaka
podsjeća me kako rapidno
i posvemašno starim.

Od minuciozne eskalacije
opustošenog predosjećaja kolapsa
početka drugog desetljeća
što je ekspresivno proletjelo bez traga,
gubim svijest pred vrtlogom vidokruga.

Naizgled nastojim umaknuti
dijametralnom zrcaljenju prošlosti,
koja me svejedno nokautira
čim iole pokušavam prozboriti.

Koštana srž mi se slamala
ujedinjena sa dijagnosticiranom
mononukleozom limfnih čvorova,
utvarajući polukružne zamahe
postmodernističkih taborenja,
reagirajući čak i na sitne šumove
tahikardičnih impresija.

Umrla sam toliko puta,
da se čak i nepobjediva smrt
osjeća udarnički porobljenom
i ciljano svrgnutom s pijedestala-
u doticaju s mojim izoštrenim čulima
stiliziranih zatajenja vitalnih funkcija.

Iluminativno balansiram
mnogobrojnim karikaturama
individualnog fijaska,
čineći neizrecive treptaje
kancerogenim trovanjima
snuždenih pregrada srca.

Svoju vrijednost dekodiram
po segmentima napisanih pjesama,
čija satkana materija
nedvojbeno otkopava
podzemne bujice
kreposnog afiniteta
ka očajničkim trzajima udisaja.

Ledeni hodnici moga trivijalnog razuma
asociraju na suviše
romaneskno uglazbljene suite
u čast mladiću travnatih rožnica,
čiji se podareni prsten cakli
kao najsjajnija zvijezda
galaktičkih iskopina
gdje ga egoistično čuvam
ponad plohe unutrašnjih sentimenata.

Njegove su govorničke fraze
odjevene u fini baršun nepreboljenja,
a sahranjene kulminacije
nedovoljno verbaliziranih muka
na kojima kriomice preživljavah,
tvore oblike stalaktita jezivih spilja.

Podvojena mi je duša
ostala zarobljena na perivoju
između purgatorija
i starozavjetnog limba,
dok se astralno povezivala
s posthumnim ulegnućima
nedovoljno kvalitetnih krstarenja
pučinom orkanskih oluja spisateljstva.

Nikad više neću voljeti
onako laički bezumno,
gaziti (ne)očekivane standarde
učestale navike preispitivanja
zapetljano-zakulisnih motiva
pozadinskih sučeljavanja
sa ignorancijama gigantskih razmjera.

Umjesto nepotrebno preuveličane
i kompletno irelevantne
rođendanske proslave
22 zime inferiornog samouništenja,
ovog ću kobnog proljeća
neponovljivo proslaviti
stopu bliže ka tinjanju vječnog ognja,
koji će me sasvim spremno dočekati
na unaprijed pretrpanom peronu
paralelnih svjetova.

Tek će tada,
rekvijem staromladosti
predstavljati fenomenalno
uokvirenu verziju purpurnog ništavila-
onaj prokletnički šapat odjeka
u svetim dimenzijama mraka.

Brooke Shaden Photography

 

2 komentara za "Lorena Kujek- Rekvijem staromladosti"

  1. Marija
    Marija
    13/02/2018 at 1:44 pm Permalink

    Melankolija, burne reakcije, hirovitost, turbulencija, vrtloženja, sve to snažno izražava stanje duše koja se sjeća drugih svjetova, razočarana svim njihovim prividima, umorna od ponavljanja, posve svoja, samonikla:)

  2. Moon47
    Moon47
    13/02/2018 at 8:43 pm Permalink

    Slažem se sa Marijom ali treba mi vremena još koji put na miru pročitati. Pozdrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.