Lorena Kujek- Šupljina beznađa

Unutrašnju je vrućinu prekinuo lahor nadolazećeg osvježenja, dašak misaone kiše. Izgledala je tako sabrano. Jedini pokret koji je činila bio je treptanje. Zagledala se u daljinu. Upravo ondje, sva nastojanja bijahu zbijena u koncept nedostatnosti. Kako premostiti mučilište vječite neispunjenosti- u tom jedinstvenom kolopletu prigušenosti? Treba li prepustiti dosadašnje hipoteze; da se sklupčaju nezbrinute, na opće negodovanje činjenica koje ih konstantno porobljavaju? Ako raskrinka lance otete popudbine, hoće li preboljeti svoju preuranjenu smrt?
Brooke Shaden Photography

 

4 komentara za "Lorena Kujek- Šupljina beznađa"

  1. Tonka
    Tonka
    09/11/2018 at 11:02 am Permalink

    Pitanje koje opterećuje i nikako ne daje odgovor. Raščlaniti dio po dio od prve misli i zapisati osjećaje na svaku misao. Može biti da tada posljednje pitanje neće biti potrebno. Vjerujem da je samo forma izražavanja, a ne stvarnost. Pozdrav

  2. gabi
    09/11/2018 at 12:35 pm Permalink

    Ovakav prozni tekst,iako tematski i stilski osebujan i prepoznatljiv,lakše mi je prihvatljiv nego u obliku pjesme.
    Tema, kao i uvijek, duboko misaona. Lp.:)

  3. Marija
    Marija
    09/11/2018 at 4:51 pm Permalink

    Život u sebi nosi klicu smrti. Svaka preuranjena smrt je tužna. Znači utrnuće svih osjetila, misli, sjećanja, svih iluzija, osobne stvarnosti … kao kada se planeta razleti. Čak ako je ovaj život sam sebi svrha i cilj, čak i ako nema ponovljenih rađanja, treba pustiti da se “kočija kotrlja”. I sama će brzo stići do kraja. I onda ćemo znati. Ili ne. Tko zna?.

  4. DadoJovic
    09/11/2018 at 9:49 pm Permalink

    Jednostavno rečeno predivno.Zbilja dojmljivo.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.