Maleni gradovi

Začudno je kako vremenu kroz koje se krećem stalno dajem drugačiju vrijednost, pa čak i trajanje. Kad mi se negdje žuri i malo mi je vremena svaka sekunda ili minuta tako brzo proleti i koliko god bila brza nikako to vrijeme ne uspijevam sustići.
Potpuno isto je i kad sam s nekim tko mi je drag, najčešće bih sve zaustavila, vrijeme, prostor pa čak i dah. Htjela bih da tada vrijeme stane, a trenutak potraje zauvijek, i nekako se ponovno uhvatim u koštac vremenske protočnosti, a opet mi sve bude kratko, brzo i malo.

Poslije kada razmišljam o tome sjećam se uglavnom svega, pa čak i najmanjih detalja, boje dana, osmjeha, slučajnih prolaznika, a najviše emocija koje su pratile takve trenutke. Takve uspomene traju i žive u meni kao maleni gradovi čijim ulicama hodam kad god ih se zaželim.

3 komentara za "Maleni gradovi"

  1. AnjaL
    20/06/2019 at 10:07 pm Permalink

    Da, to je paradoks vremena. Ili? 🙂

  2. Krebs
    21/06/2019 at 11:16 am Permalink

    Tu ostavljam , takodjer , duboki naklon, Danijela!! Rado te citam i uvijek nesto novo naucim!! LP

  3. katarinab
    katarinab
    23/06/2019 at 8:06 pm Permalink

    Danijela, odlična proza. I slažem se da s nama ti lijepi trenutci “gradovi” žive, a na nama je da se vratimo u njih.
    Lp! ☺

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.