Jednoga dana,
svakome od nas dođe
njegov Brod
da ga odvede kući,
da ga odvede na njegov otok.
I ma koliko čovjek izbivao od doma,
ma koliko tragao za istinom,
taj dan je neumitan.
Prijatelji, ja se danas ukrcavam u moju Barku,
i odlazim u tišini.
Ona će me odvesti nekud,
nadam se, prema Negdje
gdje ću opet biti sretan,
kao što sam bio ovdje, s vama…
Spreman sam lutati morima
i oceanima tuge i bola
kao što je i Odisej lutao
prije nego se vratio na Itaku.
Podižem jedra i tražim vjetar
da me odnese odavde,
gdje sam uz sreću upoznao svu gorčinu
nečega što se zove…
…sada nevažno…
Suzana Marić
julija
25/07/2012 at 7:27 am Permalink
Zašto me je tvoja pjesma toliko rastužila? Zašto sam reagirala uzdahom? Možda zato što sam osjetila da su stihovi iskreni, iščupani iz srca. Nekim brodom svi se na kraju vraćamo kući.
I neka je more ono more na kojem nikada ne puše povoljan vjetar, jedra su podignuta, horizont je dalek, ali iza njega uvijek nešto čeka, nešto što treba otkriti, dotaknuti očaranim okom,a Itaka neće pobjeći. Ona je izvjesna. Želim ti lijep dan i mnogo lutanja vodama poezije 🙂
25/07/2012 at 9:51 am Permalink
Max.. to si ti, onakav kakvog te znam, po pisanju i pratakanju emocija na papir. Jako lijepo
25/07/2012 at 12:46 pm Permalink
Idi, nađi sebe,
u traganju za srećom piši, piši…
(da ne brinemo)
Jako lijepo Max!