Opet padaju kiše jesenje a tebe nema mazo moja.
Po jarko-crvenom lišću bršljana cijede se kapljice hladne
a u mome oku ponekad zablista skrivena suza topla.
Godine prolaze kao karavane nijeme ali sjećanja još žive.
Bilo je proljeće nad Bosnom i platani po parkovima su se nježno zelenjeli.
Bile su gitare i crno vino i mi ljubavlju opijeni mazo moja.
Krali smo poljupce i živjeli za naše susrete, radovali se ljetu i bili tako sretni i bezbrižni
a onda sudbina umiješa svoje prste i odnese te daleko od mene.
Kada bih samo mogao znati, sjetiš li se ponekad mene mazo moja?
To bi mi bilo više nego dovoljno.
Lav
Suzana Marić
julija
07/12/2012 at 9:39 am Permalink
Kada bih samo mogao znati,
sjetiš li se ponekad mene mazo moja?
To bi mi bilo više nego dovoljno.
pozdrav
07/12/2012 at 10:32 am Permalink
Bile su gitare i crno vino
i mi ljubavlju opijeni mazo moja.
Krali smo poljupce
i živjeli za naše susrete,
radovali se ljetu
i bili tako sretni
i bezbrižni.
/ Tko to doživi samo jednom, bar jednom, živio je. Mislim da si mnogima vratio uspomene na nešto lijepo što su imali. Veliki pozdrav Marko 🙂
07/12/2012 at 10:43 am Permalink
Mazno, lijepo, nježno…
Pozdrav Marko!
07/12/2012 at 8:26 pm Permalink
vjerujem da se sjeti.pozdrav
07/12/2012 at 9:52 pm Permalink
Puno hvala. Lijepo se opet družiti s vama 🙂
Srdačan pozdrav od mene!
07/12/2012 at 10:42 pm Permalink
ova mi je posebna od tebe, nježna, da te se barem sjeti, noć, sfd
07/12/2012 at 11:42 pm Permalink
Hvala Song.
Laku noć!