Modrine hladnih beskraja

MODRINE HLADNIH BESKRAJA

 

 

Polijegali

          posljednji plameni

                    u modrine hladnih beskraja.

Obzorje žalosnih vrba

          raspliće kose nadolazećih tama.

Granu mjesec napasnik cijeli.

Mjesečna se noć

          ne stidi svjetla dana,

viče svoje nijeme pjesme

          zastrta srebrnim pokrivačem,

          negdje istkana od velova divnih sana,

          negdje opet patnjama i dračem,

zašto i kuda li joj put smjera

          u tkivo zvjezdanih staza?

 

Dug lik je njen, opipljiva vjera

željama ovosvjetskih oaza,

a život povlačenje tunelima

          memljiva smrada i paučina,

ispunjen bojaznima što liče hodu rakova.

Iskupljenje čini, utopit se u ruža zdencu,

tad mirisan poklonit svoj gubitak

          zvjezdanom vijencu.

 

4 komentara za "Modrine hladnih beskraja"

  1. blueperlaa
    22/03/2014 at 5:41 am Permalink

    Staša, sviđa mi se ideja o nijemoj pjesmi koja ipak progovara u odsjaju mjesečine, pod okriljem sanja i u doticaju s realnošću, možda ponekad grube istine. Kao da djelo prolazi kroz život, u nama i izvan nas.

    Lijep pozdrav!

  2. Jim Corbet
    22/03/2014 at 2:40 pm Permalink

    Lijepa poezija,pejzažna, probranim riječima ispisana,super, pozdrav Staša!

  3. songfordead
    22/03/2014 at 5:28 pm Permalink

    dobra pjesma
    puno pozdrava

  4. Aljoša
    22/03/2014 at 6:30 pm Permalink

    Pjesma puna i toplog i hladnog, a ipak onaj modri beskraj čini se pobjeđuje. Lirski i pejzažni užitak.
    VP Staša 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.