Moja duša?

Nikad nisam odgovorio na pitanje
“Kako si danas?”
sa: “Volio bih da sam mrtav”

Govorim kao samoubojica
i držim njezino tijelo
kao jučerašnje raspeće.
Vječna žrtva protiv počinitelja,
kojeg ne može voljeti nitko…

Naši su razgovori slatki poput limuna,
zbog kojih gorko opet padam…
Uši mi namještene na šapat vjetra,
u nadi, da ću ju ispuniti svjetlom,
kojeg je dala nevjera s vjerom…

Vrhove prstiju oblažem kavom
i pasivno-agresivnim bijesom.
Samo sam vrećica
za kupovinu vremena
na sporednoj šetnici…
Ona mi uvijek govori;
“Ti si smrt i otirača”.
Uz zabačene komplimente,
riječi su mi bar ponosne.
Premda se nikad s nikim
sasvim ne mjerim.

Visok kao divovi koji su se gnječili
ispod stijena pelina i vina…
Večeras neću plesati na kiši,
jer me za ruke ne drži ništa
osim pustih sranja.
Sve su moje zlovolje
poput raspadajućih leševa gajile,
da sam među pobačenih beba.
Zavaravajući se, da vjeruje
i da još živi moja duša,
koja noću grijat će…
Ali, ona me voli kao samoubojicu
bez topline i užitka.
Kao da sam ja obaveza životu,
u kojem ona nema hrabrosti
da se mene riješi…

A ima dana kad se pitam…
Da li me je ikada
doista voljela…?

Nema komentara za "Moja duša?"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.