I rekoh: domovino!
I ponovih: mati moja!
Sin tvoj željan je topline i milosti tvoje.
I dođoh: da se uvjerim.
I vidjeh: slike stravične.
Očenaše pokidane na ognjištima gospodnjim.
I zavapih: Bože!
I zaplakah: bez suza.
Zemljo tvrda i nebo visoko izbavite nas od zla.
I upitah: zašto?
I oprostih: ne sve.
Postoje dugovi koji se pamte i u vijeke vjekova.
julija
Lav
17/11/2012 at 9:47 am Permalink
Postoje dugovi koji se pamte i u vijeke vjekova.
Istina je Marko. Neke stvari se ne mogu oprostiti. Tužna je tvoja pjesma. I bježimo onda u one dopadljive pjesmuljke koji nas drže. Puno 😀 za tebe.
17/11/2012 at 12:10 pm Permalink
”I zavapih: Bože!
I zaplakah: bez suza.
Zemljo tvrda i nebo visoko izbavite nas od zla.”
teško da nas itko može izbaviti, jer siromašniji smo srećom od crkvenog krezubog miša
lijepa misao Mg, vedar dan ti želim, sfd
17/11/2012 at 1:48 pm Permalink
Jedna od najboljih domoljubnih koje pročitah ikad…oduševio si me…pusa milena od ♥ile
17/11/2012 at 4:42 pm Permalink
jako dobro .pisano iz srca pozdrav
17/11/2012 at 8:37 pm Permalink
Hvala na čitanju i podršci. Ožiljci su još svježi i ne volim kopati puno po njima ali sve je to dio mene pa se mora nekada i u mojoj poeziji odraziti.
Lijep pozdrav od mene!