Monolog odstajalog vremena

Svakim danom soba sve više poprima oblik skučene samoće kad i goli zidovi žele disati, a ne mogu. Guše oni mene, no i ja njih svojim prokletim prisustvom. Boravim ovdje skrivajući se od smrtnika. Opipljivo je ovo vrijeme, sadašnjost ima udove i mozak. Solidan primjerak muškosti. Smjestila sam tijelo uz jedan od zidova na raštimanoj postelji i danas se vraćam prozi. Pišem u postelji. Našla sam savršeno mjesto gdje želim istrunuti. Promiču dani, sati, sekunde moga zaborava. Otuđenosti. Još jedna patetična recenzija vlastitog bivstva od kada je nastupio razvrat tišine. Podala sam se samotnim trenucima i obojila zidove krvlju. Dala sam im živo srce. Bilo svog nadahnuća kao da je moja priča nekome zaista potrebna.

Promatram razbijeno ogledalo. Izlomljeno tijelo u pokretu dok promičem naga u mislima ispred njega, svjesna svoje ženstvenosti. Lijepo oblikovanih bokova, grudi osjetljivih završetaka koje bride pri dodiru topline daha. Okrećem se, istražujem putenost. Oblik Njegove požude u trenutku kad gubim sjaj iz očiju. U sobi sam sama. Ogledalo me proklinje. Zidovi šapuću. Jedino se tračak svjetlosti smjelo probija kroz zastore bordo boje, čineći ovu sobu bordelom moje požude. Zastrašujuće je kako se kurvam  s mislima. Podajem se svima koji me žele i ne pitaju za cijenu. Dovoljna je jedna ispisana riječ koja se spretno do mene probija. Kao ispljuvak sjemena moje žudnje. 

Njegov miris ovdje više ne stanuje. Od onda pišem. Tražim opravdanje za minule sate. Tragam odabirom riječi za savršenom slikom obojene prošlosti. Kroz goruće sjećanje. Polako ustajem iz postelje svjesna svoje lijenosti. Nekako ne želim u ovaj dan zakoračiti bosa. Čista. Mirisna. Prebacujem preko ramena Njegovu košulju, uvlačim se u nju i psujem. Psujem uokvirenu sliku ranojutarnjeg, divljeg seksa. Pogled na moje noge smještene na njegova ramena i jecaj, krik zadovoljstva koji budi učmalo susjedstvo. Zatim buđenje u prvoj šalici kave. Dan obojen orgazmom.

Pogledom pratim kazaljke na satu. Vrijeme je stalo u otkucaju nemoći. Kako je gruba spoznaja da ga više ne mogu vratiti. Nekako pod sebe podvući. Uzeti. Cijediti do iznemoglosti. Oko podneva kreiram moguću skicu jedne od priča. Jasno je kako ih nikada neću završiti jer lijepo mi je u njima. Osjećam kako još uvijek trajemo. Ljuštimo strast s kože nemilosrdnim trenjem i gubimo uzdahe kroz otvoren prozor. Dan je u bojama, a moja koža se crveni od pritiska i udaraca njegovog tijela.

U sobi je ustajali zrak, pomiješan s mirisom moga ženstva u trenucima dok ove misli razbacujem po bijelom papiru. Zar je moguće da se još uvijek vlažim pri pomisli na nas ? Iako je odavno zametnuo tragove postojanja. Prošao je kroz zidove, izgubivši se u nepovrat alkoholnog vrenja. Ludila žarećih kapi, ne otopivši led sa svoga srca. Nikad me nije znao voljeti ili je to činio jednostavno prekasno. 

Doručkujem monolog odstajalog vremena. Ispijam znoj. Ližem vlastitu kožu, izranjavanu nepostojećim dodirima. Razmišljam o tome kako sam sebe mnogima uskratila. Svojevremeno bio je tu i jedan pjesnik. Provlačio se između zidova moje boli i potrebe da me isproba. Spretno natakne na svoje nabreklo stvaralaštvo. On bi me razumio, prihvatio izlomljenu jer poznaje moj svijet bolje od drugih. Slučajnih prolaznika smještenih između mojih prepona u trenucima bludnog preživljavanja vlastitog ega. No bila sam okrutna i pjesme sam mu pljunula. Uništila sam svaku priliku da smjesti Ženu u stihove, nježno me polegne na meke metafore i satima sa mnom vodi ljubav.

*
Silence

8 komentara za "Monolog odstajalog vremena"

  1. Marija
    12/09/2012 at 7:06 am Permalink

    Tvoja je poezija neraskidivo vezana s tjelesnim što se i očekuje od erotske poezije. Vješto isprepleteno. Pozdrav Perla i 🙂

  2. dinko1941
    12/09/2012 at 9:22 am Permalink

    Krasna poezija istine koja razgraničava ljubav i požudu. U njoj ima istine, i kad više nema ljubavi, otišla u zaborav, samo trenuci dobrog seksa koji ostaje duboko u sjećanju može vratiti snove, kao što se zorno vidi u riječima “ovlažila”. Pozdrav šaljem 🙂

  3. dusko
    12/09/2012 at 9:45 am Permalink

    prvi dio prvoklasan!!!!!!(meni kao laiku)

  4. Jim Corbet
    12/09/2012 at 4:45 pm Permalink

    Lijepo Perla, pozdrav !

  5. stefi
    12/09/2012 at 5:45 pm Permalink

    Nikad me nije znao voljeti ili je to činio jednostavno prekasno.
    Savršeno Prlovski.Uživala beskrajno.Pozdrav.

  6. Marko Grubesic
    12/09/2012 at 8:24 pm Permalink

    Odličan uradak u tvom prepoznatljivom stilu.
    Lijep pozdrav!

  7. songfordead
    13/09/2012 at 7:09 pm Permalink

    ”Nikad me nije znao voljeti ili je to činio jednostavno prekasno.”

    lijepo draga Perlita, iako ja većinom iz proze iščitavam simfoniju jesenskog lišća koje pada na dlanove goruće
    lijepu noć ti želim, sfd

  8. blueperlaa
    06/11/2012 at 9:31 am Permalink

    Hvala ljudi na odvojenom vremenu … 🙂 čitamo se !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.