Mrtav, a kao da živim

Slatki šapati iglica bora
skladaju glazbu budućih nota,
za toplinu hladnog groba
i svih neprilagođenih dana.
Pijem mlijeko njegovih korijenja
ispunjajući čašu slatkim voskom,
novoizgrađenim, smećkastim…
Pa razbit’ ju da mogu
spomen-dlijetom,
i učiniti.. „biti zaboravljenim“.
Bez ikakvih okvira
i umjetnosti Božjih čudesa
od nježnih poljubaca
i krupnih očiju,
u kojima je moje vrijeme proteklo
poput rijeke bez izvora.

Sve moje bitke s riječima
ne otvoriše vrata ranjenog srca.
Vjerujem da sada, negdje,
ipak se smije
njena prilika,
dok pozdravlja
mi posljednjeg pogleda.
I hvala joj na tome…
Ionako, već sam korijen drven,
na grubim stijenama
i umirućim snovima…

Tako… Tako teško je
u mom srcu smiriti valove.
Previše su ga tukle vinove loze
ispod nježnih opterećenja dima,
ukrućenih u plućima
poput grozdova.
Znam gdje me bol nosi.
Stajao sam već blizu tog ruba…
I kao čaša, ispražnjen opet postajem.
Crvi bit ću lizalica u kožnoj svilenosti,
a oči i uši, zasladiti će ih svojim zamkama.

Oduvijek posjedujem
samo usamljene noge u sumraku,
zaboravljajući tko sam
u svakom koraku,
dok stazama teturam…
Kojima vukovi su oduvijek režali,
a šakali neumorno lajali i zavijali,
grleći me ranije mnogo puta…

Još samo je gorkast u meni dio
do fatalnog mi kraja ostao.
Mrtav sam, a kao da živim,
za ono što se postavilo
letu do planina Ida…
Pamteći…
Kad na njenim usnicama
sam disao,
da bih šapat njenog srca,
svojom dušom slušao…

6 komentara za "Mrtav, a kao da živim"

  1. Marija
    Marija
    29/12/2019 at 3:27 pm Permalink

    Ionako, već sam korijen drven,
    na grubim stijenama
    i umirućim snovima…

    Ako zanemarimo pravocrtno vrijeme i subjektivan osjećaj sebe, možda smo već ugasle luči čiji plam još ponetko primijeti.

    No ova luč koja sjedi u mojoj stolici još je gladna života ili njegova privida. Za konačne stvari uvijek ima vremena.:)

  2. Milan Janković
    Milan Janković
    29/12/2019 at 6:25 pm Permalink

    Hvala Marija…

    Jednom, davno, zapisao sam… Kad dođe taj posljednji trenutak, kad udahnem svoj posljednji dah, reći ću sebi “Zar je to sve što postoji…”

    Da nemam sve te svoje snove… rekao bih “Ništa sam”. Jer, toliko su stvarni, da živim s njima dvostruki život.

    Zadnji san… Ukratko… Igra s prijateljima, ulazim u napuštenu kuću, pojavljuje mi se cijev u zidu, promjera cca 20cm, usisa me kad sam pogledao kroz nju i odvukla u među prostor. U tom među prostoru je hodnik i druga cijev samo meni vidljiva, koja me usisava i izbacuje u drugi svijet… Moram se odlučiti u kojem ću biti, inače ću zauvijek ostati u međuprostoru…

    Inače, priča bi bila jedan dobar SF roman, jer toliko je stvari u tom snu bilo, da se naježim kad god se tog sna sjetim i o njemu razmišljam.
    Mislim, svi su mi snovi fantastični, ali ovaj… 😀

    Lijep pozdrav draga umjetnice i poeto!

  3. AnjaL
    29/12/2019 at 10:29 pm Permalink

    Ovo su tako teški stihovi, Milane… Prema kraju svi idemo… ne treba ga ranije nego nam je određen prizivati. A možda ćeš kad dođe kraj upravo shvatiti da to što postoji ima svoj razlog zašto je postojalo i ono što je bilo. Za mene je život svetinja, i koliko god nam se činilo katkad teško, treba ustrajati jer “ni vrag nije crn kao što izgleda”. Nijedna ljudska duša ovdje nije bez razloga. A hoće li nam biti kao u raju, čistilištu ili paklu uglavnom ovisi o nama samima. Od srca sve dobro ti želim.

  4. Mihaela
    Mihaela
    30/12/2019 at 9:51 am Permalink

    Snovi nešto znače, noćne more posebno, ali ih samo tvoja svijest može objasniti. Kada ih shvatiš, nestati će.

    “Mrtav sam, a kao da živim” Okrenuo si sintagmu naopako i time dao dodatan značaj ništavilu. Dok čovjek razmišlja i bilježi, njegovo vrijeme nije isteklo.

  5. Milan Janković
    Milan Janković
    30/12/2019 at 2:13 pm Permalink

    Hvala Anja, život uistinu jest lijep. Sviđa mi se ovo “ni vrag nije crn kao što izgleda”. I ta tama je samo nedostatak svjetla. Ne postoji malo tamno ili jako tamno, samo malo svjetla ili više svjetla. 😀
    Lp!

  6. Milan Janković
    Milan Janković
    30/12/2019 at 2:32 pm Permalink

    Mihaela… Hvala…

    Jednom, razmišljajući o svom umu, sam zapisao; Um ne može biti pametniji od svog zatočenja… Samo shvatiti da naš svijet nije slobodan, daje osjećaj, kako naši umovi su vlasništvo nečeg neopipljivog.

    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.