Na odlasku…

Znaš…kad jednoga dana
prođe i ovo vrelo ljeto
i kad cvrčci utihnu
ne budeći me jutrom,
a još jedna jesen
pokuca na naša životna vrata,
otići ću…
na svoj posljednji vijađ.
u svom starom kaputu,
izlizanim cipelama
i s kovčegom ispunjenog
ljubavnim sjećanjima,
satkanih od svih onih sretnih trenutaka
provedenih s tobom.

I neću se osvrnuti niti jednom…

5 komentara za "Na odlasku…"

  1. Marija
    12/08/2012 at 10:54 am Permalink

    Poša je na zadnji vijađ
    ruzinavi stari brod
    sobon nosi bure, juga
    zrno smija, more tuga.

    Neobičan doživljaj ljubavi. Obično želimo da traje pa ju razvlačimo i onda kada je više nema, a ti ju prekidaš dok je puna, velika, sretna. Na trenutak sam pomislila; ako je odlazak odredila sudbina, ako se drugačije ne može, onda razumijem da se ne želi osvrtati, produbljivati bol. Ali, ako je odlazak njegov izbor i samo njegov izbor, onda u tonu pjesme ima, uz ljubav, i zrno okrutnoga, ima nečega što ranjava.
    Sviđa mi se to direktno obračanje; znaš…kad jednoga dana…Veliki pozdrav Max 🙂

  2. Jim Corbet
    12/08/2012 at 6:56 pm Permalink

    otići ću…
    na svoj posljednji vijađ.
    u svom starom kaputu,
    izlizanim cipelama
    i s kovčegom ispunjenog
    ljubavnim sjećanjima

    ..jako lijepo, pozdrav !

  3. Tonka
    13/08/2012 at 7:42 am Permalink

    Fantastičan je taj kovčeg, pravo blago i nema se potrebe osvrtati na ono što je ostalo nepospremljeno u ovčeg. 🙂

  4. dinko1941
    13/08/2012 at 9:35 am Permalink

    Divna pjesma koju sam već čitao na blogeru 🙂

  5. marissa
    13/08/2012 at 5:33 pm Permalink

    Poanta je u koferu prepunom ljubavi i sjećanja.
    Jako lijepa pjesma,
    pozdravljam te!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.