Znaš…kad jednoga dana
prođe i ovo vrelo ljeto
i kad cvrčci utihnu
ne budeći me jutrom,
a još jedna jesen
pokuca na naša životna vrata,
otići ću…
na svoj posljednji vijađ.
u svom starom kaputu,
izlizanim cipelama
i s kovčegom ispunjenog
ljubavnim sjećanjima,
satkanih od svih onih sretnih trenutaka
provedenih s tobom.
I neću se osvrnuti niti jednom…
julija
Suzana Marić
12/08/2012 at 10:54 am Permalink
Poša je na zadnji vijađ
ruzinavi stari brod
sobon nosi bure, juga
zrno smija, more tuga.
Neobičan doživljaj ljubavi. Obično želimo da traje pa ju razvlačimo i onda kada je više nema, a ti ju prekidaš dok je puna, velika, sretna. Na trenutak sam pomislila; ako je odlazak odredila sudbina, ako se drugačije ne može, onda razumijem da se ne želi osvrtati, produbljivati bol. Ali, ako je odlazak njegov izbor i samo njegov izbor, onda u tonu pjesme ima, uz ljubav, i zrno okrutnoga, ima nečega što ranjava.
Sviđa mi se to direktno obračanje; znaš…kad jednoga dana…Veliki pozdrav Max 🙂
12/08/2012 at 6:56 pm Permalink
otići ću…
na svoj posljednji vijađ.
u svom starom kaputu,
izlizanim cipelama
i s kovčegom ispunjenog
ljubavnim sjećanjima
..jako lijepo, pozdrav !
13/08/2012 at 7:42 am Permalink
Fantastičan je taj kovčeg, pravo blago i nema se potrebe osvrtati na ono što je ostalo nepospremljeno u ovčeg. 🙂
13/08/2012 at 9:35 am Permalink
Divna pjesma koju sam već čitao na blogeru 🙂
13/08/2012 at 5:33 pm Permalink
Poanta je u koferu prepunom ljubavi i sjećanja.
Jako lijepa pjesma,
pozdravljam te!