Na tragu

Hodao je jednoličnim hitrim korakom. Tragovi pred njim bili su jasni. Tara ih nije nastojala sakriti. Računala je na vremensku prednost. Nije računala jedino na neobičnu Tragačevu osobinu; mogao je hodati cijeli dan bez zaustavljanja, bez hrane, samo s nekoliko gutljaja vode koju bi pio usput, ne zaustavljajući se.

Tako je radio i ovog dana. Postao je hod. Postao je kretnja. Sunce se već polako klonulo k zapadu kad je ugledao vijugavu obalu rijeke  Klie.

Tarino sklonište lako je našao. Nije ga pokušala sakriti. Kleknuo je i rukom polako, nježno prešao preko mjesta na kojem je ležalo njeno tijelo. Znao je da to ne može biti, ali činilo mu se za trenutak da je mjesto još toplo, da je Tara na njemu i da će otvoriti svoje lijepe, snene oči.

Vidio je mjesto na kojem je Miras zagazio u vodu. Tu je trag prestajao, voda je tekla relativno brzo da bi se neki trag mogao u njoj zadržati. Ovisilo je samo o sreći hoće li odabrati pravi pravac. Neko je vrijeme razmišljao, a onda krenuo nizvodno.

Bio je gotovo siguran da je krenuo pogrešnim pravcem i činilo mu se da Tari pruža još jednu šansu, a opet, znao je da ju želi što prije pronaći. Nakon nekoliko prijeđenih kilometara bilo mu je jasno da je pogriješio. Tara ne bi svog Mirasa izlagala hladnoći rijeke duže vremena. Ne bi riskirala njegovo zdravlje.

Zastao je i počeo se vraćati. Prenoćit će na istom mjestu na kojem je Tara noćila. Sutradan će pratiti tok rijeke uzvodno.

Noć se već spustila nad rijeku. Na Tarin ležaj raširio je kaputić od zečje kože kojeg je nosio smotanog na leđima, umotao se u toplo krzno i promatrao zvijezde.

Svjetlucale su na tamnom baršunastom nebu. Osjetio je neku čudnu, duboku tugu koja, činilo mu se, nema veze s njegovim životom i svemu što mu se dešavalo. Bio je tužan baš zbog tih dalekih, hladnih zvijezda, zbog rijeke koja je šumjela kraj njega, zbog kristalnog, čistog zraka koji je udisao tako sam, tako napušten. Kao jedini čovjek pod zvijezdama. Možda tamo gore jedan čovjek gleda prema njemu i možda misli iste misli, osjeća istu samoću i napuštenost?

„Ninase, brate moj“- uzdahnuo je. „Gdje si Ninase? Pošalji mi znak.“ Mnogo kasnije u nemirnom snu vidio je svoga brata Ninasa. Sjedio je u tamnoj prostoriji na čijem je podu bila razastrta slama. Sjedio je ugasla pogleda uperenog na visoke kamene zidine oko kojih je žuborila voda. Iznad zidina tamnilo se baršunasto nebo s dalekim, hladnim zvijezdama.

 

 

 

 

4 komentara za "Na tragu"

  1. dinko1941
    24/02/2013 at 10:05 am Permalink

    Prekrasno opisana radnja i sva ljepota krajolika. Osmjeh šaljem 🙂

  2. dragica meyer
    24/02/2013 at 10:48 am Permalink

    Koji ce biti naslov romana me interesuje, a bice ga sigurno. Pozdrav Tara .-)

  3. Jim Corbet
    24/02/2013 at 11:24 am Permalink

    još jedan lijepi dio mozaika, u ovom djelu priće je više naglašen poetski dio, zvijezde, baršunasto nebo i sanjarenje, lijepo Tara, pozdrav !

  4. Tara
    24/02/2013 at 2:04 pm Permalink

    Nisam mislila da netko ovo čita. Pozdrav i hvala !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.