Najbolja prijateljica stvarnosti i sjećanja

NAJBOLJA PRIJATELJICA STVARNOSTI I SJEĆANJA

Bila je kao obučena u šarenilo cvijeća u te dane svibnja. Sve je cvalo, a ona se otvorila prozorima prema suncu, prema pjesmama grlica i češljugara, prema lastavicama koje su letjele iznad dvorišta.
Njezina unutrašnjost je njezina duša. Slike na zidovima koji su tokom godina bili okrečeni na sve moguće načine. Ormari i kreveti čuvali su tajne onih koji su tu prije živjeli. Čuvali su ljepotu vrijednih ruku, ostavštinu kao pečat vremena iz kojeg dolaze.
Nekakva zagonetna prisnost razvila se među nama od prvog susreta. Kao da me je milovala svojim zrakom koji je bio dio njene unutrašnjosti. Koji je bio dio svakog jastuka i svake plahte, dio stropa koji je zadržao mirise prošlih zima, dio otvorenih ormara. I ulazilo je sunce na njihove prepune police, obgrlilo je stol i stolice , rukom vezen stolnjak na stolu koji je stajao na sredini. Kažem nekakva prisnost, kao da je htjela reći da upravo tu pripadam. Da dio sam svih prostorija koje je posjedovala, da sam ta koja će joj vratiti toplinu življenja. Toplinu koja će zimi i ljeti lebdjeti u tom prostoru. Sa zavjesama na čistim prozorima i vratima otvorenim prema dvorištu. Kao da me je grlila nevidljivim rukama, dajući mi osjećaj sigurnosti, osjećaj da sam joj potrebna, dozvoljavajući da je diram i milujem kod svakog ulaženja. Ona i ja postale smo saveznice. Pružala mi je mir, sigurnost kao niti jedan prostor do sada. Ugodu u tišini dugih poslijepodneva, kada sam naslonjena na njezinu prošlost uživala u mirisima proljeća. Tako iz dana u dan.
Nisam niti shvatila, kada mi je postala najbolja prijateljica. Utočište mojih misli i mojih ideja, bila je ona. Na mjestu određenom za pisanje one su se rojile, razvijale i letjele, poput ptica selica, spuštajući se na papir, na tipke. Ostajale su misli tu u prostoru nastajanja na papiru bijelom, kao dio toga prostora koji me je oplemenjivao. Sve moje misli bile su njom potaknute, a budila je u meni i sjećanje prošlog života. Onog istog koji sam ostavila u prošlosti zarobljenog u danima mladosti.
Bio je brijeg iznad grada, a njezino se bijelo pročelje probijalo između zelenila koje ju je grlilo mirom, pa se činilo kao da mi maše kada sam joj prilazila vračajući se u njezino okrilje. Ti susreti povratka bili su nešto posebno. Čuvala je ona u sobi gdje sam boravila moje tajne. Odraze moga uplakanog lica kad bila sam tužna, u velikom ogledalu. Čuvala je moje uspomene, moje slike, moje radosti i moju tugu. Dočekivala me je uvijek jednako mirna, vjerna i pouzdana.
Onda jednog dana više nisam otišla tamo gdje me je ona čekala, a ja sam znala da je ona tamo.
Znala sam da me čeka i znala sam da nije znala više ništa o meni. No moji su putovi imali druge životne pravce. Samo jednom još sam ju posjetila s mojim djevojčicama, koje i danas spominju veliki voćnjak i nju na dvorištu kojim je gospodario veliki orah i trešnja. Nikad se više nismo srele. Prilikom tog zadnjeg susreta učinila mi se nekako sitna, mala, zgurena , nekako oronula. Tužna. Kao da je znala da se više nećemo vidjeti. Da, danas kad mislim o tome sigurna sam da je znala.
Ponesla sam tu sliku zadnjeg susreta sa sobom u život. Poslije, samo su mi pričali da više ne postoji. Nije više bilo niti dvorišta, niti oraha, niti trešnje. Zamijenila ju je moderna nova, koju nikako nisam mogla zamisliti tamo na njenom mjestu. Ali mislima ju često pokušavam oživjeti. U mom sjećanju ona još uvijek živi, onako topla, ljubazna kakva je bila, pružajući mi mir i mir mislima mojim koje ponekad sakrijem u najdraži prostor koji mi je pružala. Znam, da kada opet za nekih sjetnih dana prekopam po sjećanju, da će mi vratiti ono što sam joj povjerila da mi čuva.
Sada sam ponovno u okrilju stvarnosti, rukama podbočih glavu. Zima je , kao godišnje doba. Nebo sivo, dani sivi. No jedan unutarnji osjećaj grije mi dušu. Osjećaj da mi ova druga u životu , mala i topla, puna ljubavi, pruža sigurnost boravka u njoj. Mi se jednostavno volimo. Ja i kuća, kuća i dvorište, dvorište i cvjetnjak. Zimi i u jesen, ljeti i u proljeće. Mi dišemo zajedno, radujemo se i strahujemo. Kao prijatelji koji se uzajamno pomažu, tako je ona ovdje za mene, tako sam ja ovdje za nju. Tko bi rekao? Imati kuću za prijateljicu, radovati joj se kod svakog povratka i obećati joj da ću se vratiti prilikom svakog odlaska. Da ćemo zajedno urediti njezinu unutrašnjost, popraviti njen vanjski izgled, zajedno dočekati još jedno proljeće. Zajedeno ćemo se radovati svakoj procvaloj ruži, svakoj perunici, plavim potočnicama i prvim ljubičicama u travi. Višnji kad procvate. Mi znamo da se volimo.
Tako će biti dok trajemo.

Naslov: Najbolja prijateljica stvarnosti i sjećanja
Autor: Ljerka Varga

5 komentara za "Najbolja prijateljica stvarnosti i sjećanja"

  1. koko
    24/02/2020 at 9:01 am Permalink

    Bez obzira na rastanke koji su neminovni, neki, nešto i negdje ostaje uvijek u nama. Zato što to vrijedi, to nas je oblikovalo. Oplemenilo. Zato ima počasno mjesto u našem srcu. Kada poželimo, opet je tu, na dohvat. Predivna, topla, toliko lijepa priča.

  2. Marija
    Marija
    24/02/2020 at 11:01 am Permalink

    “Mi se jednostavno volimo. Ja i kuća, kuća i dvorište, dvorište i cvjetnjak. Zimi i u jesen, ljeti i u proljeće. Mi dišemo zajedno, radujemo se i strahujemo. Kao prijatelji koji se uzajamno pomažu, tako je ona ovdje za mene, tako sam ja ovdje za nju.”

    Potpuno sam se našla u ovoj priči. Vrt je onaj mali dio intime, lijepog slobodnog svijeta u kojem onda i kuća nalazi svoje posebno mjesto, u kojem kuća čovjeku postane dom:)

  3. Ljerka Varga
    Ljerka Varga
    24/02/2020 at 11:43 am Permalink

    Hvala na lijepim osvrtima…srdačno Ljerka

  4. Mihaela
    Mihaela
    24/02/2020 at 5:06 pm Permalink

    Kuća i je prijateljica. Ona pamti dobre dane, ublažava one loše. Odlična priča:)

  5. Suzana Marić
    Suzana Marić
    24/02/2020 at 5:56 pm Permalink

    I ja sam se pronašla u ovoj lijepoj priči.Užitak je imati ta svoj di Zemlje samo za sebe i svoj duhovni mir.Lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.