Nakon kiše isparavala se smrt

Sunce je tuklo u lijevi bok peterokatnice. Svjetlost se probijala kroz isprano staklo od zadnje bljedunjave i kiselkaste kiše. Cijedila se u krupnim kapljama, pokupivši svojim vlažnim jezicima svu prljavštinu grada obavijenog u smog i zaustavila se tek koju minutu nakon što je nebo zinulo. Bilo je živo. Zaurlalo je kratko i utihnulo svoj vrisak nakon što je povratilo po tom zabačenom dijelu grada. Ovdje su ćoškovi mirisali na trulež crkotine. Nakon kiše isparavala se – smrt.

U blizini njenog odredišta nalazi se stara oronula zgrada i prošlost zaboravljenog vremena nekadašnje radničke klase. Svako jutro prolazila je pored napuštene tvornice i zaustavila se uz ogradu koju je požderala korozija. Promatrala je trenutak tu pogrbljenu, krezubu staricu. Trgala je komad pljesnivog kruha i hranila svojevremeno mnoge sudbine i izgladnjele duše, pokupivši ponekad i mrvice sa svog raskošnog stola.

Skrenula bi pogled i nastavila dalje prema peterokatnici. Nakrivila se u njenom oku, potonuvši djelomično u trulu i vlažnu zemlju ispod koje su pokopani slabi i nemoćni, odavno zaboravljeni smrtnici. Ležala je na kostima. Umirala je i bivala iznova porođena iz maternice novog života, miješajući dah prošlosti sa sadašnjim vremenom.

U desnom kutu malog i zagušljivog ureda, satima je sjedila pogleda uprtog u zamuljano staklo, podbočivši bradu rukama. ‘Ovo nije život kakav je željela.’ Zamišljala je toplo ognjište jedne od niskih kućica čiji su vlažni podrumi mirisali na ugljen i slatkasto drvo. Njegov poljubac iznad obrve i nježan dodir grubih dlanova. Osmijeh na licima dječice koja poskakuju od veselja. Uzdahnula je : ‘Njen život je promašen.’ U staklu je ulovila odraz žene niz čije su se obraze kotrljale slane suze i udobno se smještale na punim usnama u njihovim ćoškovima. Oblizala je svoju gorčinu osjetivši tupu bol u grudima. Prazninu u kojoj je odzvanjao vrisak njene unutarnje boli.  

Željela je dijete. Puls života duboko u sebi. Oplođenost novim životom. Željela je drugačijeg muškarca od strvine u kakvu se pretvorio Slavko.

Ustala je i prišla prozoru isprativši još jednom pogledom napuštenu zgradu. Okrenula joj je leđa dohvativši s vješalice svoje stvari. Iz ureda uputila se do obližnjeg parka. Bilo je vrijeme ručku. Bila je sama. Godinama je sama i napuštena kao i ona oronula zgrada, izlomljenih prozorskih stakala i prljavih pragova. Iako nije u potpunosti sama dok mu sprema večeru i grije lijevu stranu postelje. Nosio ju je u svojim ispeglanim košuljama i na ulaštenim cipelama. Na usnama plavičaste boje i u zadahu sumpora. Ponekad se isparavala kroz krupne kapi znoja i miješala s njegovim gustim sjemenom. 

Kroz nju je prolazio rijetko i nije se ovdje dugo zadržavao. Nije bila osobito lijepa. Žena, koja se ne izdvaja iz mase svojim raskošnim, putenim tijelom i zanosnim kretnjama. Nije znala nositi svoju ženstvenost. Slavko je posezao za njom ne primijetivši ženu. Bio je željan mesa. Njeno meso bilo je toplo i vlažno. Mirisala je na puder. Raspršen u noći u kojoj je odzvanjalo njegovo dahtanje uz isparavanje alkohola.

Vječno je bazdio i zaudarao po kiselom znoju. Puštala ga je u sebe željna dodira. Zalijetao se u nju i istresao je svoje kapi u razlivenu joj unutrašnjost. Uvijek se nakon tog čina nadala i molila. Sklopila bi dlanove i dugo klečala pred oltarom svoje iskonske želje. Željna oplođenja njezinog smisla postojanja. Poslije je dugo povraćala i proklinjala sudbinu. Njegovo sjeme bilo je jalovo. Njena utroba trula. Novi život koji bi ju vratio u život zakržljao je u svom zametku. Patetično i bolno. Pomele su je godine.

Sjela je na klupu kojoj je nedostajala jedna daska u naslonu, okrenuvši leđa slikama prošlosti. Promatrala je komad rascvjetale, zelene livade. Zemlja je bila vlažna. Miris vlage ulazio joj je na nozdrve. Prislonila je tople dlanove na trbuh, sklopivši  oči. Proklinjala je svoju utrobu. Procijep koji se širio pod prodorom njegovog mesa i vrijeme kada ga je primala duboko u sebe. Sve bi bilo drugačije i lakše podnošljivo da joj je ispunio stijenke maternice i razletio se u njoj pun života. Usmrtio ju je najprije svojim teškim šakama. Udarcima nogom. Unutrašnjost joj je bila oštećena. Rasječena boli.

‘Da, ovo nije bio život koji je željela.’ Navršila je trideset i osam godina ne okusivši život. Njene ruke bile su nježne i grudi su joj vapile za dodirom topline drugog tijela. Noćima je sanjala o tome kako privija malo tijelo na njih hraneći život koji je stvorila i za koji bi se grčevito borila. Opstala bi tada. Slavko je ionako izdahnuo prepustivši se opijenim noćima i jutru, potopljen u svojoj mokraći i prekriven ostacima hrane iz vlastite utrobe.

Kuća im je mirisala na propali život. I ovo prijepodne bila je svjesna kako će na povratku, prolazeći pored željezničke pruge, gutajući prašinu i dim s ugaslih polja, razmišljati o svom bijegu. O odlasku. Ipak je kasno poslije podne prešla svoj prag i našla se pod njegovim stisnutim šakama. Žigosao ju je udarcima, pronalazeći i najmanji razlog za to da joj rastvori meso i pusti krv. U tim trenucima njegovo lice se smiješilo ili je grimasa koju je mogla ispratiti zamućenog pogleda nalikovala osmijehu zadovoljstva. Punio se nekom čudnom snagom, svakim udarcem kojim ju je milovao. Pronašao je tada muškarca u njenom krvavom odrazu u njegovim očima. Bio je snažan. Čeličnih muda. Gorostas. Iza ponoći sklupčala se uz ognjište prislonivši vruće obraze na hladnu peć.

Gorjela je u svojoj nemoći da mu se odupre i napusti ovih nekoliko kvadrata svoje najdublje tame. Prolazila je i novim svitanjem pored tračnica niz koje je klizilo teško željezo i osluškujući zvuk sječiva. U trenucima kada se vlak zaustavljao, nalikovao je dugačkom rezu koji joj je rasparao utrobu i prepolovio tijelo na pola. Tupi udarac kočnica i sam trenutak konačnog zaustavljanja vlaka obilježio je njen odlazak. Zauvijek.

Željezo je cviljelo pod njenim mekim tijelom, natopljeno kapljama vruće krvi. Na šinama je ostao zalijepljen grumen kose i komad lubanje. Među tračnicama vidjela je rasporenu, praznu utrobu žene koja je željela živjeti. Željela je a nije znala kako. Ili je znala, no nedovoljno hrabra i odvažna na taj čin tonula je sve dublje u ponor vlastitog posrnuća. Iščezla je u Slavku. Sve do jednog poslijepodneva kada je zemlja bila gnjecava nakon obilne kiše i kada se iz tog zabačenog mrtvila isparavala – smrt. Dan je bio siv. Mrtav. Njena duša bila je crna.

Nestala je bez riječi i djela. Potpuno neprimjetno …

*

Silence

9 komentara za "Nakon kiše isparavala se smrt"

  1. songfordead
    22/04/2012 at 6:54 am Permalink

    sfd

  2. Jim Corbet
    22/04/2012 at 7:26 am Permalink

    Mnoge si žene unište život uz destruktivnog muškarca, tražeći oslonac nađu se u ponoru iz kojeg ne naziru izlaz, žena iz priče je dvostruko uništena nemajuči više mogučnost potomstva baca se pod vlak i biva i po treči put pregažena, trajno.
    Snažno i tužno, pozdrav Perla i 🙂 pun sunca za tebe!

  3. ilumminati
    22/04/2012 at 8:10 am Permalink

    Vrlo dojmljiva priča. Jak tekst… I zanimljivo je perlu ‘otkriti’ kao pisca proze. Do te mjere da ju ne želim ‘pokriti’ 🙂

  4. Marija
    22/04/2012 at 8:34 am Permalink

    Crno, crno,crno. Ali dojmljivo. Nije me toliko zaokupio sadržaj, pune su ga crne kronike, koliko stil. Stil je živ, jak, dobar si promatrač života i njegovih kulisa. Pozdrav 🙂

  5. Alberto Sompis
    22/04/2012 at 8:58 am Permalink

    Ah da plavi biser provirio iz školjke bisernice u prozi i ne mogu se oteti dojmu meni simpatičnih natruha simbolizma pri čemu peterokatnicu povezujem s peterokrakom, a ime jalova imenjaka sadašnjeg ministra sa njegovim stvarnim zdravstvenim obilježjem koje ostavlja trag u oblikovanju svakodnevice o kojoj priča govori dajući joj sukus zbiljskog baš tim neprimjetnim ubacivanjem “bube u uho”.

  6. Pippo1906
    22/04/2012 at 11:21 am Permalink

    Perla, pišeš jako čitljivim i tečnim rečenicama. Mislim da bi trebala razmisliti o pisanju knjige… ma što god to bilo.
    LP

  7. boba grljusic
    22/04/2012 at 11:55 am Permalink

    priča ima olovnu težinu ,,ježim se
    bar da je sebe više voljela!!!

  8. Marko Grubesic
    22/04/2012 at 4:32 pm Permalink

    Svaka cast Perlo!Odlican tekst obojen jakim emocijama i napisan u tvome pomalo sirovom,zivotnom stilu.
    Lijep pozdrav!

  9. blueperlaa
    23/04/2012 at 5:46 am Permalink

    Ljudi, hvala na vašem odvojenom vremenu 🙂 Čitamo se … lol

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.