Nakupina kosti i mesa

Ovo nije roman. Nije pripovijetka a možda neće biti niti priča iz razloga što ja nisam samozvani – pisac. Ovo je strugotina jednog vremena s obilježjima prošlosti. Proizvela bih savršen zvuk pri dodiru pera boje purpura o grubi bijeli papir uz plamen svijeće da sam živjela prije pet stotina godina – no ovako osluškujem zvuk oštrih noktiju u doticaju s plastikom.

Imam dojam da ga i ti možeš čuti i mamim te njime u svoj svijet. Svijet Žene. Majke. Kurve i svetice.

Ugasila se jedno prohladno jutro u najmračnijem kutu izgubljenog života. Ipak i danas Ona živi u meni. Kao i svi njeni ljubavnici koji su posezali za njom i silovali me zajedno s njom.


( slijedi isječak iz moje nikad dovršene priče … )

***

Udobno smještena u naslonjač, cijedim mozak u potrazi za slikama prošlosti, obavijenih u sjećanja koja su mi preostala. Mnoga od njih sam potisnula gotovo do iščeznuća. Iako je to laž. Sklona sam tome da uvjerim sebe kako sam uspješno premostila neke svoje duboke ponore sve dok ne ulovim sliku rasturene žene na dnu jednog od tih ponora, slijepljene plave kose po usnama i obrazima, u lokvi krvi, izlomljenih kostiju i rasječenog mesa.

I danas ponekad prolazim golim stopalima hladnim makadamom niz onaj mračan haustor, u Ilici na broju 186, skriven iza teških željeznih vrata i još uvijek se budim noću oblivena hladnim kapljama znoja.

U dobi najranijeg djetinjstva kojeg pamtim život me brutalno silovao. Razderao mi je međicu. Silovito se probijao duboko u mene i oštetio me na najgori mogući način. Oduzeo mi je djetinjstvo. Bespovratno. Oduzeo mi je i mladost. Doba nevinosti. 

Pamtim upravo tu razornu moć posrnuća u stvarnom svijetu s neizbrisivim tragovima. Njima je žigosana koža djeteta, tetoviran mozak – meko pulsirajuće meso. Svaki pedalj živog bića nezaštićenog od ruke sudbine koja je grčevito posezala za mnom, ostavljajući mnogobrojne vidljive i one nevidljive tragove.

***

To je bio život Nje – bezimene. Život koji je sama odabrala i gazila ga svojim bosim stopalima. Pregazila ga, kao i dušu svog djeteta. Pamtim kako su moja rebra pucala pod njenim stopalima i visokim potpeticama no ne pamtim iz tog vremena njene crte lica. Zadah iz njenih usta. Kakve je imala oči i usne. Prste na rukama i da li je lakirala nokte. Kako se kretala niz ulicu, parkove i tržnicom dok je kupovala hranu.

Slike nagog ženskog tijela sačuvala sam iz razloga što su mi bile dostupne, posebno one kada je bila na koljenima, kroz prizore koji se usijecaju između kralježaka, prodiru u trenutnom sjećanju i probijaju se pod kožu kao pošast. Jednostavno ovdje traju i danas.

Pamtim njena gipka leđa i dugu crvenu kosu. Jarko crvenu u mojim suznim očima. Miris ejakulata. Njima je bila natopljena koža žene koju sam udisala u rijetkim trenucima zagrljaja. Uvukao mi se u nozdrve kao i miris prostora u kojem smo zajedno dijelile zrak s mnogobrojnim muškarcima i njihovim mirisima.

Alkohol, krv, suze i znoj – prodorna supstanca posrnuća. Prekrivala me noćima i ulazila mi u pore. I sama sam tada mirisala na propali život, vlastite majke.

Ispljunula me iz maternice 1971. godine. Već nakon nekoliko godina otišla je s jednim koferom. Nenajavljeno. Zajedno sa svojim mirisom prokurvanog života ne osvrćući se za pulsom svog života što se najprije razvijao u njoj. Bila sam u njoj i danas se ponekad grčevito želim vratiti u maternicu, iza rebra joj lomnog, ispod srca krvavog, u utrobu Žene.

Ostavila je za sobom djevojčicu uprljanih obraza, vječno gladnu i usamljenu, rasturenu od boli koju joj je nanosila iz dana u dan, ona – bezimena. Majka. Bila je kurva. Prodavačica  strasti i užitka. Žena koja je svojom toplom i vlažnom utrobom ponuđena i dostupna pohoti muškaraca uz vrijednost što ima i svoju cijenu.

Svaku prolivenu kap iscijeđenu iz procijepa njihove požude, naplatila je novcem. Ponekad natopljenim urinom i kapljama krvi. Cijedila se niz njenu bradu i po bijelim ustreptalim grudima, uslijed udaraca koje je primala njegovom stisnutom šakom. Tepih ispod nagog tijela po kojem se divljački iživljavao jedan u nizu bio je natopljen njegovim urinom kada je protresao komad svog mesa nad bezimenom i pustio mlaz toplih žućkastih kapi po njenim preponama, trbuhu, grudima i usnama. Pišao je po njoj pokazujući mi svoj krezub osmijeh.

Promatrala sam ga iz kuta te male sobe u čijim se ćoškovima skupljala vlaga i plijesan. Bio je svjestan mog prisustva i onda kada ju je uzeo straga i prodirao snažno u nju povlačeći ju za kosu.

Zabacila je glavu unazad i propinjala se oslonjena rukama o pod u trenucima kada sam letimično lovila i njen zamućen pogled. Blago otvorena usta na kojima je bio krik zadovoljstva ili boli. Uvijek nešto između. Užitka i boli.

Bila sam premlada da bih definirala i razlikovala. Jednako kao što nisam mogla razlučiti da li je sretna i ispunjena kada je u jednoj noći primila u sebe nekoliko komada razarajućeg mesa. Posezali su za njom, sve dok nisam zaspala na hladnom betonu prekrivenom tepihom u ćošku iza otomana. Pred svitanje bi sjela na rub postelje i brojala novac. Tada se na njenim usnama pojavio osmijeh. Novac je gužvala pod prstima i spremala ga u željeznu kutiju s lokotom. Držala ju je u kredencu bež boje s jednim napuknutim staklom. Maštala sam o tome kako će dio odvojiti i kupiti nam hranu. Za svoja i moja gladna usta.

Bila sam gladna i tog jutra kao i mnogih prije ovog svitanja. Iscrpljena od neprospavane noći. Tražila sam njen pogled. Skrivala ga je i tjerala me u ćošak sobe. Ponekad sam ovdje boravila satima. Kažnjena jer cvilim i molim. Molila sam da me nahrani. Kada više nije mogla slušati kako cvilim i jecam otjerala me u hodnik. U dvorište.

Ovdje sam provodila dobar dio djetinjstva i družila sam se s mačkama. Hranila ih je susjeda Berta. Ostavljala je ostatke svoje hrane u maloj limenoj zdjelici pred vratima. Ostatke pečenja. Cijeli hodnik je mirisao i podsjećao me koliko sam zaista gladna. Glad koja se usijeca u sjećanje nije zapravo glad već tupa bol na dnu praznog želuca. Djetetovog želuca.

*
Silence

 

7 komentara za "Nakupina kosti i mesa"

  1. Marija
    07/08/2012 at 8:13 pm Permalink

    Perlaa, vrlo hrabro si zakoračila u svoje tame, u vrijeme koje te moralo obilježiti. Pričaš ju odličnim lirsko-dokumentarističkim stilom, otvoreno, turobno,otvaraš svoju intimu, ideš teškim kamenitim putom. Rijetki bi to mogli. Možda ćeš okrvaviti koljena, polomiti nokte, zagrepsti utrobu, ali vjerujem da ćeš na kraju priču smjestiti tamo gdje pripada; prošlosti. 🙂

  2. songfordead
    08/08/2012 at 2:54 am Permalink

    tužna životna priča, kao dijete sve gledamo sa pozitivne strane a kada odrstemo cijelo djetinjstvo se u trenutku izokrene

    lijepo jutro ti želim draga Perlita
    sfd

  3. dinko1941
    08/08/2012 at 4:31 am Permalink

    Nažalost, dramatična priča iz naše svakodnevnice, ispričana bez skrivenih detalja, razgoličena do krvi, ova tvoja pripovijetka djeluje razarajuće na sve nas koji čitamo, ona je snažna, ona je velika koliko god je istina u svim njenim segmentima i sve u svemu hrabro ispričana. 🙂

  4. cici
    08/08/2012 at 6:32 am Permalink

    Sreća da postoje “papir i olovka” i da možemo bez imalo sustezanja reći što nam je na duši.

    Onog trenutka kad smo smogli snage priznati sebi( a i drugima) što nas muči kroz život idemo jači.

    Neka nam ožiljci budu (tek ) kao ratni trofeji , nad ovim brutalnim i sirovim životom.

    Pozdrav !

  5. Jim Corbet
    08/08/2012 at 9:02 am Permalink

    Ja često volim okrenut na šalu ali mislim da to sada ne bi bilo primjereno,iskreno ne znam kako ovo komentirati a da ne djeluje isprazno, puno te pozdravljam draga Perla !

  6. faiza
    08/08/2012 at 12:03 pm Permalink

    nemam ništa više dodati od ostalih osim pohvale ostaviti
    pozdrav Perlo :))

  7. blueperlaa
    08/08/2012 at 7:47 pm Permalink

    Ljudi, hvala na pažnji i čitamo se … lol …

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.