nanosi

 

dugo slušam kako naš prag
zatrpavaju pahulje, raste
snijeg kao dah u studenom
mraku juga i ne da mi
ni u jednoj tvojoj slici sna
zašiljiti olovku
nacrtati crne ptice
što umiru u sječanjskoj
noćnoj tami
ti silaziš u sumrak, brišeš
moje nenacrtano sa zidova
a ja sanjam kako sanjaš da strepim
(negdje neznano i djeca jecaju)
čekajući da iz samotne noći
kroz prozor proviri daleka
nepoznata misao
onâ što netremice gleda
sve dok ne postanu  fosil
dugo slušam, ne znam što traje
dok raste snijeg i zatrpava prag
iza sestrine kose
mekše od pahulja
iza tame što se urezuje
u južne zidove siječnja

 

4 komentara za "nanosi"

  1. Marija
    Marija
    02/06/2020 at 1:56 pm Permalink

    Kad cijeli život preraste u sjećanje, događa se čarolija poezije.

  2. nives
    02/06/2020 at 11:52 pm Permalink

    Citam pjesmu u dahu i isponova, volim to slijevanje slika i misli. Stvarno, carolija.
    Veliki pozdrav ti leti Mirko:)

  3. boba grljusic
    boba grljusic
    03/06/2020 at 7:52 pm Permalink

    Godišnja doba čarolijom
    vraćaju mirise
    a mirisi sjećanje
    sjećanje nahrupi poput bujice
    i brzo nestane
    ostavljajući nanos
    kojeg znalac pretače
    u riječi
    u pjesmu
    i opet je sve mirno …..
    ili je to samo melem za dušu

    pozdrav tebi

  4. mirko1
    04/06/2020 at 2:09 pm Permalink

    Marija, Nives, Boba, hvala na vašim komentarima. Znače mi!!!!!!!!!!!!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.