Naposljetku, svako je pijanstvo isto

I

Čaša vuče čašu. Tako počinje jedno poglavlje „Isušene kaljuže“. Kakva istina, pomislim prinoseći bocu usnama. Za koga sad pijem? Za sebe nikada. Naime, tako krene, ali izjalovi se svaki put. Uvijek me pohodi nečije lice pa zazivam u mračnom kutu tamne prostorije njeno ime. I njeno, i njeno. Ponekad i njeno.

I uvijek iste kretnje. Promatram etiketu, trgajući komadiće s boce. Opet je ostavila onog psihopata. Znao sam to čim me pozvala u stan. Uvijek bude tako. A ja uvijek dođem, vrebajući kopulaciju. Kao da me briga koji su njeni razlozi! Bilo nas je nekoliko za stolom, a ja sam kasnio dva sata. Njen rođendan. Brzo su se razišli, a kad sam krenuo za njima, uhvatila me i tražila da ostanem. Čudno mi je i zvučala dan ranije kad je na rastanku s dozom zapomaganja tek izustila: I daj… Dođi sutra…

Htjela je da razgovaramo, kao nekada. Zadnjih sam je se mjeseci zaista odrekao, ne simpatizirajući je nimalo u njenoj purističkoj filozofiji ljubavi. Požalila se da nismo kao prije. Složio sam se, dodajući tome njene zasluge. Nije me htjela u blizini poradi kakve napasti, a sretno je zaljubljena. Odrekoh se istog trena takvih laži. Razgovarali smo, u već poznatom ruhu. Ja na stolici uz balkonska vrata, ona u kutu, naslonjena na kuhinjski zid. Uznemireno je lupkala kutijom cigareta po tanahnom stolu. Nije do sada pušila. Na moje pitanje odgovori kako joj se sve nakupilo. Znao sam da je opet taj precijenjeni pojam ljubavi u pitanju, ali ovaj sam put prešutio pitanja o njenom životnom odabraniku, kako je vjerojatno i gledala na njega. Zapravo, zvanično nisam niti znao je li ga opet ostavila.

Pa, shvaćanje je preraslo u spoznaju. Ovo sam odsada ja. Već je navika u pitanju. Niti spavam posljednih tjedana dobro. Od djetinjstva nisam imao takve podočnjake i baš ih se zaželih. I vjerujem kako djelujem pomalo sablasno u sjeni kuta alkoholne prostorije. Ionako imam onaj tamom obojen pogled podno obrva koje se po prirodi ljutito spuštaju ka očima. Pitanje je radi li se o logici? Jesam li sretniji ja, koji svakoga trenutka promišljam o smislu prihvaćajući svaku nedaću kao svrhu vlastitom pozivu i životu, ili ove bezlične konture što plaze bezrazložno prihvaćajući to kao zabavu ili bar hineći tako, uzimajući isto kao bit trenutnog postojanja.

Posljednji susret pred paviljonom broj 2. Studenti, u svim mogućim emocijama što lete preko njihovih lica jasno ocrtavajući svaku misao, prolaze tim malim gradom. Posljednji put na ovoj klupi, nasmiješim joj se dok je izlazila iz paviljona, odjevena u ljubičastu majicu i crne tajice, pomalo smušena. Nevoljko slegne ramenima, sjedajući kraj mene.

Uvijek bi ona mene čekala. Ta mi je skica ostala urezana duboko u podsvijest i pri svakom našem susretu zadivila bi me njena preciznost. Zaista, već neko vrijeme se susrećemo upravo na tom mjestu. Hodao bih pločnikom uz nepregledne strukture i već iz daljine ugledao njena leđa. Sjedila bi na toj klupi, pred svojim paviljonom, čekala me, prinoseći sasvim staloženo cigaretu usnama. Blago bi nakrivila glavu nalijevo i otpuhivala dim. Ne bi pokazivala previše emocija kad bi me ugledala. Tek bi se nježno nasmijala i sramežljivo zatražila poljubac.

Samoćom brojim gutljaje. To mi nerijetko godi. Ali ima trenutaka kad poželim bijeg među ljude, samo da odagnam slabost duše. To nerijetko propadne. Zavučem se uvijek negdje, pokriven samim sobom, i tako proziran otkidam dio po dio vlastite nutrine grubim zubima imanencije. Sjedio sam jednom prilikom sam na balkonskoj terasi, gledajući drvored golih hrastova što su bespomoćno ljuljuškali svoje tanke grane. Bila je noć i kolege su unutra kratili sate. Hej! – udari me po ramenu – Pa nije valjda da ti patiš zbog neke žene! – Ne. – i zaista nisam. Ja sam čekao bilo koju. Ja sam očekivao. Bilo koju, samo neka dođe, skoči mi u krilo i poigra se mojom kosom. Ne mora imati ni lica, niti znat za moje ime. Mi ćemo leći i ujutro se neugodno pozdraviti u saznanju odbojnosti onog životinjskog u vlastitom biću, sretni što se više nikada nećemo vidjeti.

Čekala me nasred prepunog trga. Zamišljao sam kako će izgledati i hoćemo li se sramiti jedno drugoga kad uđemo u stan. Bio je prosinac i ljudi su užurbano šetali u svim smjerovima, poput mrava zaokupljenih poslom. Tu nije bilo nikakve razlike od ostalih mjeseci u godini, bar što se trga tiče. Stajala je ispod umjetnog bora sačinjenog od svijetlećih lampica, buljeći u visoku zgradu što je dominirala preko puta. Držala je objema rukama naramenicu torbe, spustivši je čitavom duljinom ruku. Zastao sam, nesigurno je pozdravivši. Ravnodušno se nasmijala, konstatirajući kako je slušala svirače što su odzvanjali trgom i da je se nisu nimalo dotakli. Tražila je da odemo u stan.

Već sam bio poprilično pijan, vrteći piva i pelinkovce u rukama i grlu. Nije smjela piti. Zamišljeno me pogledavala snenim očima, ležeći na rubu kauča. Konačno je umorno naslonila glavu na moju nogu te me pozvala u sobu.

Štefan me u jednom pijanstvu zagrlio, grebući svojom velikom bradom ravno u moje lice. Ti si kao kao neki zločesti dečko u razredu. – Štefan je volio poredbe. A već me ranije upozoravao da ne budem bezobrazan u svom cinizmu spram mlađih kolega iz udruge. Zvali smo ga papa. Njegova je, pogledom podno gustih obrva i dubokim glasom što je dopirao iz guste brade, bila zadnja. I bio je vječan. Da si pitao bilo koju generaciju za Štefana, svi su ga znali. A ne, Štefan nije bio star. Samo je bio vječan. Volio je naglašavati svoje simpatije spram mene i, naročito, mog agresivnog pisanja. S vremenom se i on distancirao plašeći se tog ludila. A pjesnik Dragan, braneći me pred zadrtom spisateljskom gerijatrijom, konstatirao je da ću daleko dogurati, naglašavajući kako su njemu u mojim godinama u glavi bile samo gluposti.

Obožavam te, piskutala je grabeći me oko vrata uz žustro uspinjanje nožnih prstiju. Mora da je mučno, pomišljao bih ponekad. Stalno se uspinjati na prste, dolaziti do željenog vrha i laskati si lažljivo kako je zaista onako kako si zamišljao. A prve smo noći hodali nekoliko sati. Dičila se kako joj pješačenje godi. Odvedoh je u najjeftiniji lokal što je držala neka studentska udruga. I napijem je jednim džinom. Oslobodila je svoje usne i istog časa tražila da je ljubim.

Htjela je da bude savršeno, ali su joj trnci poigravali čitavim tijelom i, unatoč našoj šesnaestogodišnjoj dobi, nije se suzdržala. Ležali smo u sjeni borova u kasan čas. Bila je mrkla tama, samo naša hladna lica virila su kroz zavjesu noći, poput lutaka navrh skupljenih zavjesa u kazalištu, potpuno neprimjetno. Ti su nam borovi zauvijek ostali utočištem pa i četiri godine kasnije pri slučajnom susretu kad je naša priča već bila samo mrlja jedne mladosti, a njen je stid već odavno odšetao, baš kao i milina rumenog lica.

Izletio sam iz lokala krivudajući šljunčanom stazom uz vodoskoke mračnog perivoja. Pri prvom sam padu osjetio bol u ozlijeđenom koljenu. Starica što je sakupljala plastične boce primila me za ruku, pokušavajući me osoviti natrag na noge. Odgurnem je rukom, a sve joj boce ispadnu iz vrećice, prosipajući se blatnom livadom i ona pade na pod psujući me plačnim glasom.

II

Sjedili smo na njenu krevetu. Uzela je moju ruku i milovala si kosu, lice i bijela leđa. Noć je već duboko zašla u sve sfere zaspalog grada. Otprije mi je poznat njen strah od noći. Znala bi me zamoliti da joj pravim društvo u samoći kada bi ostajala sama u stanu. Večeras je sustanarka bila prisutna. Tražila je da ostanem i mi smo legli.

Ušao sam u drugu, omanju gostionu te sjeo za šank. Bez riječi. Neki je ćelavi muškarac izgledao prilično glupo napinjući se iz petnih žila u pokušajima da zapjeva i očara djevojke oko sebe. A one su, s izbačenim grudima, uskim tajicama i pogledom koji se neminovno nudi, ali uz prikladan i jasno određen cjenik, samo stajale značajno sa strane, ne obazirući se ni na koga. Čekale su da se netko obazre na njih.

Roditelji su joj saznali da nije položila niti jedan ispit te je poslali natrag kući. Tako je naša studentska soba nepovratno izgubljena. Ostaju tek maglovita sjećanja mnogih zajedničkih jutara i buđenja u izrazito malom prostoru. Toga nismo niti svjesni u trenutku. Mi samo šećemo ulicama, uz paviljone, promatrani kao obični studenti, stanovnici malog grada. I sunce je provirilo. Lijep je osjećaj. Nitko ne mari za nas. Nitko ne mari što njen autobus polazi za nekoliko sati s kolodvora, što je upitno hoću li je vidjeti uskoro, hoću li je vidjeti uopće, i hoćemo li to uopće biti mi?

Gledao sam ćelavog klauna kako znoji svoje ionako odvratno tijelo te mu, nakon što sam ostao bez novčića u džepu i razuma u glavi, prilikom jednog od njegovih nezavidnih izleta u razbijanje ljepote zvuka ukrao kradomice piće iza leđa. To sam uspio nekoliko puta, prije nego me grubim udarcima potjeraše od šanka.

Pred zoru me probudila i pričala o svim svojim poslovima i mučnom životu samotnjaka. Dan smo proveli zajedno i navečer mi je u lokalu ispričala kako je skoro izgubila život u devetnaestoj godini. Ja sam s prekidima raspravljao o koječemu. Shvaćao sam da me ne sluša, ali sam i dalje pričao. Tek bih na trenutak zastao, zagledavši se u dva crna oka što su blijedo zurila u jednu točku. Imala je lijepe oči, poput nenadane smrti u smiraj, kad bjelinu dana ispune dva velika crna sunca što donose rezignaciju u svaki kutak okoline radi saznanja da je nepromjenjiva sudbina. Gledala je u točku kao da na trenutke gubi dušu, vegetirajući. Blago bi se trznula i pogledala me, ništa ne rekavši.

Kad je djevojka s ružama ušla u zadimljenu gostionu, u meni se probudi prljavost libida i ja joj priđem, pavši preko ruba vrata na izlasku, razbijajući čašu iz ruke i okrvarivši dlan. Ona me primi za nadlakticu i uz grč na licu pričeka da se saberem. Ponudim joj poljubac, tražeći ružu zauzvrat. Ona zatraži novac, stišćući usne. Odmahnem rukom, bacajući krv po njenu licu i okrenem joj leđa.

Priznat ću, volio sam je. Cijelo njeno tijelo budilo je u meni iznova oživjelu strast, nikada zasićen. I pitala me je li mi jedina, koga sam još ljubio, a moja je šutnja govorila. I ljubio sam joj stopala; kako bih obožavao otkriveno tijelo što se prepuštalo mome dahu, opušteno ležeći podno baldahina. Ta su stopala bila elegantna oblika, baš ženski skromna, glatka i zamamnih prstiju. Morao sam štovati najveća uporišta njene ljubavi spram mene i moga lica. Grčevito bi stiskala okrugle prstiće, prožeta trncima dok se nemirno upirala krevetom na sve strane i uzbuđeno bacala glavu po jastuku. Njena bedra… Njena bedra bila su kruna te ljepote. A imala je neugledne grudi kojih se stidjela. Došavši do njih, uznemireno bi mi stisnula glavu i prizvala me u svoja otajstva. Bila je prekrasna, svake noći, svakog jutra.

III

Kad se zbroji, mnoštvo čaša čini pratnju. A ja stojim na nasipu iza ponoći, unoseći se u lice dvjema djevojkama što me s gađenjem odguruju od sebe. Padnem. Legnem uz prometni znak nad zelenim travkama uz rijeku i nesvjesno zadrijemam.
Nekoliko je dana prošlo, a ona se držala sasvim neugodno i posramljeno u mom društvu. Nasmijah joj se podrugljivo. Nekako je zaudarala na duhan, nije joj nimalo pristajalo. Rekoh joj neka zapali. Zapravo me izbjegavala proteklih dana, a ja sam se uvijek vraćao s podsmijehom, sve dok isti nije izobličeno evoluirao u gađenje. Čvrsto je stisnula oči i usne u svojoj ljutnji i udarila me, konačno. Tad mi je okrenula leđa i otišla.

Kad sam se probudio, prošlo je tek nekoliko desetaka minuta. Izbacim iz grla gustu žućkasto-bijelu tekućinu na travu do sebe te još malo odmorim glavu na prometnom znaku, brojeći mutne zvijezde na mutnom nebu.
Nismo skloni izražavanju emocija, no u posljednji smo zagrljaj unijeli sve propuštene prilike istog. Stajali smo nasred okretišta isprepleteni. Uspela se na prste i tiho me ljubila u vrat. Ostaje nam ljeto, zaključimo oboje u nevjerici. I nije bilo suza. Uvjereni smo kako ovo nije rastanak. Lakovjerna mladost. Na odlasku sam se još jednom okrenuo, gledajući joj bljesak sunca na crnoj kosi što se spuštala niz pogrbljena leđa.

Smijao sam se glasno, vrijeđajući sama sebe. Do kad će mi noći biti drugarice i što smo već tako dobri znanci, ta ja tek zakoračih u treću deceniju. Donosi li uopće ikakvo uzbuđenje slijed ovog odbojnog vremena?
Treći je dan odlazila. Pozvao sam je kući. Pila je rakiju od višanja i bila neobično radosna. Ljubila me u lice kad bih zaglavio u priči, a moje poljupce odgurivala, koreći moju mladost. Proveli smo noć skupa. Prve noći nije htjela da je zagrlim i okretala mi je leđa. Sad je tražila moju ruku i moje tijelo u blizini svoga. Smireno je uzdisala snivajući. Ujutro je sarkazmima komentirala moje godine, okrećući glavu na rastanku, uz podrugljiv podsmijeh. Kroz prljavo sam joj staklo razaznao čeznutljiv pogled.

Otrgnem nekoliko travki iz mokre zemlje. I ova prljava rijeka. Nikad nije ista, a istim tokom svoju prljavost teče. Što će Heraklit meni ponuditi?! Neka otkrije ovaj svijet i njegov će mrak biti bliješteće svjetlo najskupljih restorana, a istinski mračnjaci će ga šutati u prolazu! Kakva sreća prošlosti.
Kako je vrijeme odmicalo, šetnje su zamijenile mučne vožnje obojene šutnjom gledanja kroz uprljano staklo tramvaja. Nije prihvaćala da šutim kad se vozim, a pričam kad hodam. Nadlaktio bih se i buljio u svijet što je prolazio mimo nas mijenjajući svoje boje. Svijetlo-zelene livade, blago plavkasti oblaci, neonsko svjetlo i na kraju – mrkla noć.

Primim se za polugu prometnog znaka i, škripeći tlom nasipa, rukama razderem noćnu svilu i zakoračim u nepregled, tražeći svoje sutrašnje lice u gomili sebe.

Jedan komentar za "Naposljetku, svako je pijanstvo isto"

  1. Marija
    27/07/2012 at 4:13 pm Permalink

    Dobra je priča, crna, skoro s dna života. Kamov je se ne bi postidio. Zanimljiv je taj negativan stav prema životu u kojem je žena ženka, u kojem ima samoživosti glavnog antijunaka; odbija njegov odnos prema starijim piscima, prema usputnim prolaznicima koji ,iako na dnu društvene kaljuže još imaju ljudsko lice ( scena sa staricom, scena sa cvjećaricom) koje antijunak svojim pijanim ponašanjem unižava. Voliš biti i pomalo morbidan pa su najlirskiji dijelovi teksta ujedno najmorbidniji;
    Imala je lijepe oči, poput nenadane smrti u smiraj, kad bjelinu dana ispune dva velika crna sunca što donose rezignaciju u svaki kutak okoline radi saznanja… Veliki pozdrav Morph 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.