Naprasnost internog lomljenja

Ne osjećam se.
Teško privikavam se.
Da od mene nije ostalo ni glasa ni lica,
U duševnoj zemlji, ni bića klica.

Ne gledam se.
U očima je ionako mrak.
Na koži prah,
Iz usana, ni riječi znak.

Ne dišem se.
Vlastiti zrak je postao pretežak.
Srce je oronulo i mlako,
Više ni postojati nije lako.

Jutra su postala prozirna,bezbojna .
A tupa tmina sve veća.
Svaka večer je ista i nijema,
Izdahnula je nekadašnja sreća.

2 komentara za "Naprasnost internog lomljenja"

  1. boba grljusic
    31/03/2018 at 3:55 pm Permalink

    Teško stanje u ovoj bešćutnoj stvarnosti koje se reflektira na osjetljive duše!
    pozdrav tebi

  2. Marija
    31/03/2018 at 5:13 pm Permalink

    Svidjela mi se. Jadnostavna, a dobra!:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.