Dodjoh u zimu,

u grad

gdje narandjasto-zuti tramvaji

razvoze duse obucene u  kapute,

gdje  nebo ,vecerima skropi

zledjeno tlo njeznim pahuljama .

To se i nebo raznjezilo ,

i skropi izglancane ulice ,

sjajece izloge , kina i pozorista , tugom.

Tad se vecerima ,

milioni dusa iza zavjesa  kriju u gradu

gdje se svemir probija kroz krosnje

bijelih parkova sasaptavajuci se

sa ludilom bjelila popadalom po gradu .

Ja sam cekala budna jutro,

poludjeli budilnik , pa sve opet ,

sve ponovo po ucrtanom planu …

u meni je tada vristala poezija

milionima glasova iz miliona grla

moceci se u rastopljenim

pahuljama pored puta.

Samotna strankinja u nevremenu ,

u samotnom gradu

gdje nocu narandjasto -zuti tramavaji

razvoze umorne duse ,

duse obucene u tople  kapute,

protkane uzadima samoce..

U danima  , kad sipe pahulje ,

ja sanjam  uzadi,

stisnem oci , i  zazelim

slobodnu voznju –

dusama ,

bez kaputa.