Dodjoh u zimu,
u grad
gdje narandjasto-zuti tramvaji
razvoze umorne duse ,
gdje nebo ,vecerima skropi
zledjeno tlo njeznim pahuljama .
To se i nebo raznjezilo ,
i skropi izglancane ulice ,
sjajece izloge , kina i pozorista , sjetom .
Tad se vecerima ,
milioni dusa iza zavjesa kriju u gradu
gdje se svemir probija kroz krosnje
bijelih parkova sasaptavajuci se
sa ludilom bjelila popadalom po gradu .
Ja sam cekala budna jutro,
poludjeli budilnik , pa sve opet ,
sve ponovo po ucrtanom planu …
u meni je tada vristala poezija
milionima glasova iz miliona grla
moceci se u rastopljenim
pahuljama pored puta.
Samotna strank😢inja u nevremenu ,
u samotnom gradu
gdje nocu narandjasto -zuti tramavaji
razvoze umorne duse ,
duse obucene u tople kapute,
protkane uzadima samoce..
U danima , kad sipe pahulje ,
ja sanjam uzadi,
stisnem oci , i zazelim
da otvore vrata tramvaji –
dusama ,
obucenim u tople kapute.
30/06/2020 at 12:38 am Permalink
Uđoh u tvoj “Narandjasto-zuti tramvaj” i u toj gomili duša osjetih se usamljenom i tuđom, samo su kaputi bili oko mene bez tijela, lica, očiju. A ja bih tako da vidim dva ljudska oka, topla, bliska, poznata, ali tramvaj vozi i vozi dalje u nepoznato. Spomenka, sviđa mi se pjesma.
Lp i siđi na prvoj stanici, bolje je prošetati. 🙂
30/06/2020 at 6:22 am Permalink
Tramvaji voze samoću. Ni njihova živa boja je ne može raspršiti!