Narandjasto-zuti tramvaji

Dodjoh u zimu,

u grad

gdje narandjasto-zuti tramvaji

razvoze duse obucene u  kapute,

gdje  nebo ,vecerima skropi

zledjeno tlo njeznim pahuljama .

To se i nebo raznjezilo ,

i skropi izglancane ulice ,

sjajece izloge , kina i pozorista , tugom.

Tad se vecerima ,

milioni dusa iza zavjesa  kriju u gradu

gdje se svemir probija kroz krosnje

bijelih parkova sasaptavajuci se

sa ludilom bjelila popadalom po gradu .

Ja sam cekala budna jutro,

poludjeli budilnik , pa sve opet ,

sve ponovo po ucrtanom planu …

u meni je tada vristala poezija

milionima glasova iz miliona grla

moceci se u rastopljenim

pahuljama pored puta.

Samotna strankinja u nevremenu ,

u samotnom gradu

gdje nocu narandjasto -zuti tramavaji

razvoze umorne duse ,

duse obucene u tople  kapute,

protkane uzadima samoce..

U danima  , kad sipe pahulje ,

ja sanjam  uzadi,

stisnem oci , i  zazelim

slobodnu voznju –

dusama ,

bez kaputa.

2 komentara za "Narandjasto-zuti tramvaji"

  1. katarinab
    katarinab
    30/06/2020 at 12:38 am Permalink

    Uđoh u tvoj “Narandjasto-zuti tramvaj” i u toj gomili duša osjetih se usamljenom i tuđom, samo su kaputi bili oko mene bez tijela, lica, očiju. A ja bih tako da vidim dva ljudska oka, topla, bliska, poznata, ali tramvaj vozi i vozi dalje u nepoznato. Spomenka, sviđa mi se pjesma.
    Lp i siđi na prvoj stanici, bolje je prošetati. 🙂

  2. Marija
    Marija
    30/06/2020 at 6:22 am Permalink

    Tramvaji voze samoću. Ni njihova živa boja je ne može raspršiti!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.