Narandžastožuti tramvaji

 

 

Dođoh u zimu, u grad gdje

narandžastožuti tramvaji razvoze umorne duše ,

gdje nebo večerima zasipa zaleđeno tlo nježnim pahuljama.

To se i nebo raznježilo i škropi izglancane ulice, sjajne izloge,

kina i pozorišta, drevnom sjetom .

Tad se milioni duša iza zavjesa  kriju u gradu

gdje se svemir probija kroz ledene krošnje parkova

sašaptavajući se sa ludilom bjeline popale po gradu.

Ja sam čekala budna jutro, krike budilnika , i sve opet,

sve ponovo po ucrtanom planu …

U meni je tada šutjela poezija, sa milion dahova iz milion usta

otapajući se u pahuljama poleglim pored puta.

Samotna strank inja, u nevremenu u rodu,

u nijemom gradu gdje noću narandžastožuti tramavaji

razvoze umorne duše , duše obučene u tople  kapute,

protkane najfinijim nitima samoce…

Dok sipe pahulje, ja sanjam tako što zabacim glavu unazad,

stisnem oči i zaželim da napokon otvore vrata tramvaji

na nekoj zadnjoj stanici dušama, uvijenim  u tople kapute.

2 komentara za "Narandžastožuti tramvaji"

  1. Marija
    Marija
    22/11/2020 at 4:00 pm Permalink

    Vrlo lijepa pjesma!

  2. AnjaL
    23/11/2020 at 8:28 am Permalink

    Narančastožuti tramvaji kao da ugriju samoću dok prevoze umorne duše u ovoj zimskoj slici. Lijepo, Krebs!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.