Nasuprot ulaza

Zamijeniti riječi bijegom u tišinu, onu nutarnju u koju nitko uči ne može, postaje potreba veća od hrane, od vode hladnog izvora. Kretanje unutar tišine je vidljivo samo oku bjegunca i želje se tada ispune potrebom ostvarenja. Sve krene ni iz čega i kao neostvareno počinje rasti u nešto i raste, i raste uporno, nezaustavljivo, a onda se uskomeša sve izvanjsko i nutarnje pa jedina opcija ostane bijeg u tišinu. Ta glazba tišine liječi i odmara, daje smiraj i snagu za ono poslije. To poslije će vjerojatno biti drukčije, jednostavnije nego li je prije bijega bilo, ali što ako ne bude? Čeznutljivo traženje bilo kojeg odgovora ili razloga svega uglavnom ometa ljepotu duha, koji se buni protiv svega što remeti mirni sklad dana i želja. Monolog nutarnji zahtjeva opravdanje kroz neizgovoreno, ali sasvim jasno formuliranog grijeha okrivljenog bez imalo sustezanja od kazne za učinjeno. Iako ništa učinjeno u izvanjskom nije. Zašto se dakle bijeg u tišinu čini kao jedina opcija ispravnog? Ostane li tako otvoreno pitanje bez odgovora trajanje tišine će biti produljeno sve do boli kojom uvijek sve završi. Povezanost riječi i boli postaje sve jasnija što vrijeme odmiče bez pomaka u bilo kojem smjeru. Dozvoliti mislima da rašire krila na čistu bijelu plohu je savršen izlaz koji slijedim prema sunčanom tragu. Izlaz uvijek postoji nasuprot ulaza, samo ga treba vidjeti.

3 komentara za "Nasuprot ulaza"

  1. Marija
    Marija
    10/08/2021 at 6:19 pm Permalink

    Izlaz uvijek postoji nasuprot ulaza, samo ga treba vidjeti.
    Misao za diskusiju i filozofski pristup. 🙂

  2. Moon47
    Moon47
    11/08/2021 at 1:51 am Permalink

    Da slažem se sa Marijom Pozdrav:

  3. AnjaL
    11/08/2021 at 3:54 pm Permalink

    Da, da, ulaz je teško uočiti… ponekad i izlaz, ali jedno bez drugog ne ide. Kao rođenje i smrt. Zanimljiv tekst, za promišljanje.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.