Ne budite ljubav moju, dok sama ne bude htjela…

Ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela…
Okovi uma čvrsto drže ju,
sudbinom, koja protiv nas se klela.
Sreća je bačena
požudnom vjetru,
koji nastoji odnijeti
sve naše godine…
Ona i ja, zauvijek smo u progonstvu..
I nikada se nećemo vratiti
toplom zagrljaju,
niti prvom pogledu
u očima, kad smo se voljeli.

Ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela…
Sada.. odvučeni smo od svetosti
bezuvjetne ljubavi i iskrenosti.
I sada.. krećem potjerom svojih snova.
Živjet ću beskrajnim gnjevom,
rušeći svaku nadu, svoje duše tamom,
vezane utjehom podzemnog svijeta.
Pustio sam da teče mi kroz vene..
kao tada, duše mi nevjeste.
Kipnju naše boli sad tama pije
ranom u mojim prsima,
koja se otvorila,
da bi duša izgorjela
svojom vatrom iznutra.

Ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela…
Udaljavam se od svega,
svega gdje stvarnost zvati mogu
samo u laži ljubavnog grijeha,
dok počinku tijelo mi liježe..
čekajući otkucaj grobnog srca,
zvukom da je dobrodošlica
tako bolnoj mi radosti,
uživajući u toj, lažnoj mu toplini.
I znam.. drhtati ću na hladnoći,
skrivajući se od dnevnog svjetla
za neki život slijedeći,
u kojem će me trošiti tišina.
A srce.. ono će krvariti
uspavano, kao pijesak vremena
što se zauvijek mijenja.

Ne budite,
ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela…
I dok gubimo sebe..
tako.. bezobzirno…
kažem svima svjesno;
„Uz mene mnogo riskirate..
Put koji sam odabrao,
okrutan je..
mračan i nepopustljiv za sve.“
Ah, taj dogovoren mi smjer…
U njemu bit ću uništen
svojim propalim transom.
Putovat ću..
dok mi noge ne ispadnu
sa pretučenog i umornog tijela.
Ja sam protiv svih savjeta
i neke bolje prosudbe.
Svi moji izbori su ionako loši,
a koraci zemljom bili mi odvratni.

Ne budite..
Ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela.
Jer.. dok uništavam sebe,
ne želim dolje nikoga povući.
Uništavam sve svoje gene
mentalno i fizički,
brzo i strašno propadajući.
Jednom sam živio ljubeći,
a sada.. izvan sam vremena
i duša mi je strvina
koja klizi niz padinu,
u svom posljednjem kobnom letu.
I znam, tužno je ovo čitati,
ali.. ako me i jedna misao
može u svemu utješiti,
jest.. da će uskoro biti gotovo
i više se ne može oprostiti,
već samo reći zadnja istina,
da će patnja biti okončana.

Ne budite..
ne budite ljubav moju,
dok sama ne bude htjela…
Ona mi je dugogodišnje svojstvo,
kojim ću njenoj se duši iskupiti
svime što sam mogao ponuditi
u svojoj mitologiji.
Sada.. sve je odbačeno..
jedan izbor za drugim.
I previše je bolno
svakog dana viđati
mjesto, gdje smo životom,
bili u stanju spiralnog propadanja…
i sada, sve što želim je završiti
ono što smo dušama započeli,
a svi da nastave svojim životima
svojim lijepim ostavštinama
na ovoj krutoj zemlji
koja svima ostavlja
da budu ljubavlju traumatizirani.

Ne budite ljubav moju,
čineći mi tako uslugu..
udaljujući daleko od snova
u kojima sam posljednji
poeta smrtnih ružinih trnova.
To je zadnje, što još duša treba,
ako se slučajno pojavi..
nadom, da će vidjeti
kako udišem dah posljednji,
kao što ona svaki svoj udiše…
Zato.. ne budite,
ne budite moju ljubav,
dok sama ne bude htjela…
ili dok joj ne bude ostalo
voljeti samo korijen krvav,
spoznajom da više nema
nikoga.. negdje tamo…
Ne odlazi…

Jedan komentar za "Ne budite ljubav moju, dok sama ne bude htjela…"

  1. katarinab
    08/11/2022 at 6:15 pm Permalink

    “Ne budite ljubav moju,
    dok sama ne bude htjela.”
    Lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.