Ne daj da zatvore vrata
Na procjepu između sna i jave
Da te ostave izgubljenoga
Među sjenama noći
Dok crne ptice klepeću ogoljelim krilima
Nad humcima svježim
Što dane prošle u sebi kriju
Razmrvljene u posljednjoj molitvi
Što se urezuje u um:
“*Jahve je pastir moj:
Ni u čem ja ne oskudijevam,
Na poljanama zelenim on mi daje odmora“

Vjeruješ, al’ odmora nemaš
Tvoje poljane ognjem sagorješe
Izvori su tvoji gorki kao pelin
Presahnuli na usnama nijemim
Koje zadnju pjesmu ispjevaše
U očaju
Tugaljivu pjesmu; samotnjaka
Lutalice, što su mu pute zatrli
Izbrisali iz sjećanja.

Ne daj da zatvore vrata
Jer tmina je iza njih
Gusta, teška…

Neka ih ostave odškrinuta
Jer ti se bojiš mraka

(*Ps 23,1)
SUZANA KOSTELAC MARIĆ