Negdje zvijezde sjaje danju

I eto je sada. Tu preda mnom. U njenoj sobi. Ležim, čekajući. Ništa ne poduzimam. Sjedi uplakana na rubu kreveta, omotana u studentsku plahtu kako bi sakrila golo tijelo, ionako posramljena. Glasno rida, skrivajući lice dugom plavom kosom s nekoliko crvenih i ljubičastih pramenova što se jedva naziru pred slabom svjetlošću neonskih lampi pred zgradom. Zabacuje čitavo biće, krhko u svojoj mršavosti. Ništa što me dotiče. Potpuno sam ohlađen. Smrznut? Prozbori gnjecavim ustima kako je ovo jedan od trenutaka kada samopouzdanje (ili poštovanje?) pada na najniže grane (ili pod zemlju?).

Tog smo dana sjedili u parku. Obožavam taj park u centru grada. Zelenilo i lijepo uređeno, za čudo. Tekovina nekih sretnijih vremena valjda. Na travi smo. Sunčano je i toplo proljeće. Šareno cvijeće razbija monotoniju vlati. Čitamo moje pjesme. Izabrao sam, prelistavajući, nekoliko najdražih. A najdraže su mi uvijek one koje su najbolje. Svatko zna koliko vrijedi. Jedino oni okolo njega izokreću tu vrijednost. Tužno je što se, u konačnici, broje glasovi okoline. Ostala je ravnodušna na moje stihove. To me razbjesnilo, ali nisam pokazivao isto.
– Sve je to dobro, i rima i forma i tematika – a pisala je bez rime, forme i isključivo ljubavne pjesme – ali one ne pokazuju tebe. Ja želim TEBE! Pokaži mi SEBE! – rekao sam joj u samom početku da ljubavne, isključivo ljubavne pjesnike, a takvih je najviše, ne cijenim i ne podnosim. Zaista su pizduni. I ne čitaju. Jer, da čitaju, vidjeli bi da je sve to prohujalo tamo u renesansi s onim poeta laureatisom iz Firence. Pomalo je zabljesnulo i u Engleskoj par stoljeća kasnije, ali ništa spektakularno. Još taj Nobel 1971.!
– Zašto pljuješ?! Odvratno!
– Oprosti, sjetio sam se nečeg.
– Želiš mene, je li? – listao sam nevoljko, tražeći tu pjesmu. Kome sam je god pokazao, vratio je pozitivnu reakciju, čak prepozitivnu. Glupava okolina. Ni po čemu osobita, ali konstantno hvaljena.
– Zove se „Konfuzija osobnosti“.
– Dobro – oprezno nagne glavu – pročitaj mi.
– Znaš da ja ne čitam svoje pjesme.
Uzme bilježnicu i zašuti.
– To ne znači da ih ne volim. Na glas, molim te.
Uvijek je tako lijepo zvučala pjesma, bilo koja, čitana tuđim usnama. One se uvijek trude dati dio sebe u njih i to čine tako dobro. Pratim geste na njenu licu, pomicanje usana, položaj prstiju i padanje kose.
– … plakalo zbog mene… – dovrši, gotovo savršeno teatralno.
– To je to! To sam tražila! Ah! Savršeno. Sada je to TVOJA poezija.
Upitam je može li mi reći svoje viđenje pjesme.
– Pa… – ustukne na tren pa nastavi – Pa ona je svjesna da mu se podaje, on je zapravo iskorištava, a ona ne može ništa protiv toga.
Ništa ne odgovorim.
Navečer smo bili u njenoj sobi, a ona je tek tada zapravo upoznavala MENE.

Poznajemo se nekoliko dana. Ona je u vezi. I eto je sada. Tu preda mnom. Plače.
– Razumiješ li sada u potpunosti onaj stih?
Ustanem i pogledam joj pognutu glavu.
– Opet je žensko plakalo zbog mene.
Uzimam stvari i izlazim iz njene sobe, ostavljajući je pogrbljenu i samu na neuglednom krevetu priljubljenom uz hladan zid.

Negdje zvijezde sjaje danju. Ali mrak je uvijek mrak.

2 komentara za "Negdje zvijezde sjaje danju"

  1. julija
    08/08/2012 at 8:13 pm Permalink

    Tužno je što se, u konačnici, broje glasovi okoline.
    -Okolina može nešto percipirati lijepim samo zbog mode. Njezino je mišljenje iskreno, ali se s modom mijenja. Kvaliteta ne podliježe modi. Ona traje.
    – Jer, da čitaju, vidjeli bi da je sve to prohujalo tamo u renesamsi….
    Ako je neka tema vječita svojina ljudskog roda, od špilje do spuštanja na Mars, onda je to ljubav. Ako glavni lik ove crtice naleteti na bezdušnu beštiju kakve će tek onda stihove pisati! Veliki pozdrav Morph, 🙂 🙂

  2. blueperlaa
    09/08/2012 at 5:11 am Permalink

    Morph, dobro je. U svaku priču uvučeš poneki intrigantan detalj koji bi mogao kod nekih čitatelja izazvati i žestoke kritike – u ovom slučaju ne diraj ljubavne pjesme jer one su svetinja 🙂 Nećeš zamjeriti, malo se i šalim.. no ne šalim se kada kažem da fino balansiraš na rubu upravo s tim detaljima. Ono što mi se posebno sviđa je dojam realnosti. Ne daš da ti čitatelj živi u zabludi i vodiš ga u svijet kakav on uistinu jest. Sirov. Može nam netko i crtati, ne samo ponuditi riječi – no najbolje shvatimo gdje je naše mjesto kad to osjetimo na svojoj koži. Treba se znati s time suočiti. Zato Ona plače …

    Ugodan dan !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.