Nekom, negdje, nekad (1.)

Bilo je dobro.
Bilo je mnogo dobro
s tobom graditi
nevidljivi grad
i ulicama
nadjevati imena
nekih velikana,
što od ljubavi
umirali su.

Tvoja maštovitija
od mojih, uvijek.

Ispijati kavu
na Uglu zanosa,
gdje susreće se
s tvojim moj.
Otići do rijeke,
kojoj zaboravih ime,
ali ne i riječi,
koje spustio si
na usne moje.

Tek treći dan.
Nagovorih te.

Bilo je lijepo,
uzvišeno i sveto
koračati s tobom;
rukom u ruci,
parkom do klupe,
po lišću što šušti.
Kroz jesenje boje…
Premda ni jesen
bila nije.

I nju smo
izmislili čak.

Al’ ništa krivo nije bilo.
Svaka je riječ
bila prava.
U pravom trenutku
rečena onako
kako trebalo je;
da čarolija ne nestane
i san ne prestane.
Buditi se htjeli nismo.

Jer smo znali,
od početka,
da samo smo san…

18 komentara za "Nekom, negdje, nekad (1.)"

  1. Suzana Marić
    22/09/2017 at 3:09 pm Permalink

    Jako lijepa i zanimljiva pjesma, dočarana živim slikama . Bravo ,Sibila! LP

  2. sibila
    22/09/2017 at 3:30 pm Permalink

    Hvala Suzana na lijepom komentaru!
    Pozdrav i tebi 🙂

  3. Milan Janković
    22/09/2017 at 4:11 pm Permalink

    Čitam tvoju pjesmu koja me baš vraća na sjećanje, na klupu u parku, parku moga grada kojeg mrzim više od Božjeg dara za pjesmama, ako se može toliko mrziti, ali pjesma je prelijepa, zaista prelijepa i dira ono malo ljubavi što mi osta u umirućoj duši.
    Lijep pozdrav Sibila.

  4. Marija
    22/09/2017 at 5:01 pm Permalink

    Takve su sve velike ljubavi; lagano pomaknute iz stvarnosti, ovijene magijom želje i srca i… duboko nesretne! 🙂

  5. Sani
    22/09/2017 at 5:37 pm Permalink

    Divna pjesma…lebdi negdje između jave i sna
    VP:)

  6. sibila
    22/09/2017 at 6:23 pm Permalink

    Milane, Božji dar za pjesmama eliminira svaku mržnju, koliko god nam ona djelovala opravdano…samo mu dozvoli da djeluje, da sve negativno pretvori u umjetnost lijepe riječi.
    Pjesnici ne mrze, oni to ne znaju…samo im, u nekom trenutku života, čitavo brdo na leđa padne…ali zamisli šta desi: ne umru pod tom teretnošću!
    Jer pjesnici su alkemičari, oni umiju običan kamen u zlato pretvoriti, obična slova u ljepotu pjesme nižu, a ta ljepota, dostojan je protivnik svakoj mržnji…
    Piši o svemu što boli, vidjet ćeš kako od nje ljepotu stvaraš, svoju i unikatnu, kakvu nitko drugi stvoriti ne zna.
    Tvojoj duši okrepu šaljem ovim riječima, da te vine u pjesničke visine, da uživamo u tvojim riječima, kojima bedeme obrane od mržnje gradiš.
    Nek se tvoja zastava zavijori na najvišljoj kuli utvrde ljubavi!
    Lijep pozdrav i tebi Milane!
    🙂

  7. sibila
    22/09/2017 at 6:33 pm Permalink

    Marija, kako si me našla riječima – “pomaknute od stvarnosti”
    Kao takve u poeziju se smjeste, gdje i dalje žive, a možda nas i nadžive…taj odgovor ne znam 🙂
    Hvala Marija!

  8. sibila
    22/09/2017 at 6:52 pm Permalink

    Sani pjesniče, tu “između sna i jave”, pjesnici se udobno smjeste i promatraju svijet, pa čas gledaju jedno, a čas drugo…i pišu!
    Hvala Sani na čitanju 🙂

  9. Murtulica
    22/09/2017 at 7:21 pm Permalink

    Al’ ništa krivo nije bilo.
    Svaka je riječ
    bila prava.
    U pravom trenutku
    rečena onako
    kako trebalo je;
    da čarolija ne nestane
    i san ne prestane.
    Buditi se htjeli nismo.

    Jer smo znali,
    od početka,
    da samo smo san…

    Prelijepa pjesma!
    VP, Sibila:)

  10. branka
    22/09/2017 at 7:49 pm Permalink

    Sibila!!! U dahu!

    “Tek treći dan.
    Nagovorih te.

    Bilo je lijepo,
    uzvišeno i sveto
    koračati s tobom;
    rukom u ruci,
    parkom do klupe,
    po lišću što šušti.
    Kroz jesenje boje…
    Premda ni jesen
    bila nije.

    I nju smo
    izmislili čak.”

    Sibila, bolje da šutim. Presjajno!

  11. sibila
    22/09/2017 at 8:16 pm Permalink

    Da, Murtulice…ljepotu treba pustiti da traje, kao što i ona nas pušta da trajemo u njoj.
    Hvala i VP i tebi!
    🙂

  12. sibila
    22/09/2017 at 8:25 pm Permalink

    Branka, tvoja me “šutnja” potiče na dalje…
    Mnogo hvala!
    🙂

  13. Marko Grubesic
    22/09/2017 at 9:50 pm Permalink

    O kako je ovo dobro i lijepo.
    Srdačan pozdrav!

  14. sibila
    22/09/2017 at 10:04 pm Permalink

    Hvala Marko 🙂
    Drago mi je da si prošetao ovim “nevidljivim gradom”.
    Pozdrav i tebi!

  15. mirko1
    22/09/2017 at 10:16 pm Permalink

    Uživao sam u izuzetno dobroj pjesmi. Hvala, Sibila:)

  16. sibila
    22/09/2017 at 10:27 pm Permalink

    Hvala Mirko i tebi, veseli me i tvoj užitak…izgleda da svatko od nas ima neki “nevidljivi grad”.
    Pozdrav ti putuje!

  17. boba grljusic
    23/09/2017 at 5:45 pm Permalink

    Snoviđenje !
    predobra
    pozdrav tebi

  18. sibila
    23/09/2017 at 8:09 pm Permalink

    Hvala Boba na čitanju…pozdravljam te 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.