Nema razloga vjerovati, u život pun laži…

Sakupljene kosti ovog vremena
položene su na kralježnici
kao pustoš od pijeska nemira,
za svaki skelet, zamotan u ležaljci.

Sve što se može, je puzati
kroz svoj horor roman,
ispisan zabludama realnosti
kojom je svaki naš korak obrubljivan,
s noževima neshvaćenosti
i klinovima posvećenosti.

Po oglođenim rebrima,
kao u plesu, gmizat će crvi,
na glazbu u ušima, kojih više nema…
glazbu ugušenu u osušenoj krvi
i s očima, koje su nekada
voljele suziti bez razloga,
osjećajući svu radost života.

Sakupljam svoje katrene u muku.
Gotovo je… kada je sve gotovo…
Nek’ uživaju drugi u svom trenutku.
Predugo sam nosio ovo meso,
kroz osjećaj bezuvjetne srži,
pronađene, negdje na putu…
A poput igračke, ostavljene prašini,
da ju gaze, prljaju i tuku…

Nema svrhe boriti se…
samo posložiti kosti zarobljene
i čekati munju smrtne kose,
uzbudljivo privlačne i zastrašujuće…
kad se ponavljaju riječi na kraju sahrane,
kad se upita pokunjene svjetine;
„Tko će od nas biti slijedeći?“
Da.. tko je meso koje će život rasturiti?
Bol i smrt… čekaju novo da se rodi.
I sve ovo… nikada ne prestaje…
Ne može se braniti…
Ne može pobjeći,
niti svoj najveći san ostvariti…
Iz nečeg…
stvoreno u nebeskoj samoći…

Život je oduvijek igra i zabava,
dok se ne shvati osakaćenost,
dok jednom se ne osjeti
kako vlak sve brže juri, u beskonačnost…
Spoznajom da više nikada,
neće se biti isti…
Ne, nema tu sramote.
Zamislim lijep okvir za sliku,
kojoj platno je izrađeno iz kože,
koja je oderana sa žrtvene prirode,
u kojoj se sve slike množe…
Ne, ne boj se čitatelju…
Svi smo u nedovršenom stihu,
a ovo je samo moj horor šou,
samo se opusti…
Znam da će svi biti zapanjeni.
Zovite me slobodno luđakom!
Ali, razmislite samo o tome…
Što se dogodilo sa željom i snom,
koje nitko nije mogao zadržati?

Koji odgovor svima vlak daje?
„Želiš li biti na mojoj plaći
i visjeti u mojoj galeriji…
Ili želiš plaću, po satu življenja,
s lažnim osjećajem sretnih tuširanja?“

Lijepa stvar koju ću dodati
pokretnoj kolekciji…
je radost ljubavi, a koje smo imali
naučiti u svakoj životnoj lekciji.
To je kao čekićem nagađati,
kad li će nam slika s galerije pasti?
Možda, kad ne bude više stresa
od ljubavnog plesa…

I to je samo zato, što pripadamo
tom… noćnom toku…
kojem energija dolazi nijemo
odnekud dolje, s poda u vlaku…
I nikada nećemo osjetiti kako raste,
kako nikad ne stari,
dok za nas, polako zauzima se…
I nema oprosta…
Nema iznenađenja…

Nema niti razloga vjerovati,
u život, koji je pun laži…

Jedan komentar za "Nema razloga vjerovati, u život pun laži…"

  1. katarinab
    08/11/2022 at 6:00 pm Permalink

    Bez obzira na sve, život je dar. I ako je samo jedan moramo naći svoju istinu.
    “…osjećajući svu radost života.”
    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.