Nemojte me anatemizirati! (to nije naslov)

– Večeras onda. Neću sjebat ovaj put.
D. nisam vidio koju godinu. Zadnji put kad sam morao polagati neki ispit na njenom fakultetu. A to je na obali. Grad koji je svojevremeno bio glavni grad talijanskog teritorija u našoj državi. A ja sam na kontinentu. U srcu. Poznavao sam je valjda pet, šest godina, tko broji više. Nakon toga, ja sam dolazio u njen grad, dolazio sam na otok, gdje smo se i upoznali, ona je dolazila u moj grad… Ali se nikada nismo dogovorili za nalaženje. Zapravo, dogovorili bismo se, ali se ne bismo našli. Nismo marili. Ona, svakako, nikada nije. Tako da to danas otežava situaciju.

Sjedili smo u tom klošarskom lokalu.
– Koliko novaca imaš? – pitao sam je.
– Pa… nemam pojma. – zapalila je cigaretu i bacila nekakav crni neseser na stakleni stol.
I što je s tim neseserima? Prvo torbe, onda manje torbe, onda veliki novčanici, sad ti glupi neseseri.
– Nije moj. – uvijek je znala o čemu razmišljam. Zato sam se i zaljubio u nju one noći. Povukla je dim i izvadila zgužvane novčanice iz crnog nesesera. Koja glupa riječ. Još su gluplji ovi stakleni stolovi. Svaki put pokušavam uzeti cjenik, volim gledati razlike u cijenama. Ali ga ne mogu uzeti jer kao da je zazidan u te glupe klimave stoliće. Koja je svrha uopće? Ni estetski ne valja vidjeti te nakošene cjenike duboko ispod stakla.
– Ja imam 70.
– Pivo i pelinkovac. – kažem ja.
– Pivo. – kaže ona. – I smokva. – a bile su dobre te rakije od smokava u ovom lokalu.
– I? – pogleda me upitno.
– Šta i?
– Pa, šta ima? Šta radiš? Kako na faksu? – aha, uspostavlja konverzaciju. Iako je i sama svjesna gluposti svojih riječi.
– Ništa, eto. Vidiš. Dobro je sve. Tebi?
– Isto.
– Znači, ispiti i dalje stoje, ha?
– Polako.
A zanimalo me oduvijek tko ju jebe. Nikada nisam vidio da se i sa kim petlja, da o ikome priča. Ili je to samo bilo u mom prisustvu. Naime, napravio sam tu gadnu pogrešku i osjećao kako me prati svaki put u njenu društvu. Kad sam je upoznao, prije tih 5,6 godina, poludio sam za njom. Neka kratka vatra. Azra, rekla je. Gunsi, odgovorio sam. I zadivljeno smo se gledali. Pričali o toj glazbi svaki božji put kad bismo se čuli ili vidjeli narednih godina. I postalo je dosadno nakon nekog vremena. A i ona je zastranila po tom pitanju. Postala je DJ ili nešto slično. Počela nositi štikle umjesto starki i šarene haljinice umjesto onih krpa na sebi. Počela se šminkati, a prirodno ljepšu djevojku nisam vidio nikada prije ni poslije. Barem mi se čini tako, tko zna kakva je bila zapravo. Greška: odlazio sam i tražio Ninu da sazna sviđam li se ja toj D. Velika greška. Nina je to mogla odraditi suptilno, ali nije htjela. Jer sam ja njoj bio D. Dječja posla… Otada osjećam tu negativnu vibru kad god smo u društvu, a obično smo sami pa je još gore. Ono, sažaljiv pogled. Kad me nije smetalo bilo je zajebano, kad me zasmetalo, nikako da je uhvatim. Sad više nije ni bitno. To nismo mi.
Prvih mi je dana govorila da sam peder. Nije prvi slučaj. Jednom mi je i žena iz Mostara prigovarala naglasak i način razgovora. Da je pederski, kao i u svih purgera. Shvaćao sam je. Kao i D. Ljudima s brda nije uobičajena komunikacija kao sredstvo sporazumijevanja. Nije ni važno! Na kraju se mogu hvaliti da ih je peder izjebao.

– Šta kaže onaj profesor? To je bila antika, je li? – pomiriši svoju rakiju.
– Šta ja znam, na tvom je fakultetu. Da, antika, Grčka, Rim, stari vijek općenito. Mitologija, kolijevka civilizacije, piramide i te pizdarije. – da pušim, povukao bih dim. Ovako, povukao sam tri gutljaja piva, jedan veliki pelinkovca i još nekoliko piva. Rutina, čovječe. Odlučio sam odbaciti pivo. Kad sam ga popio, prešao sam isključivo na pelinkovac.
– Što sad slušaš? Još te drži ona idiotarija od DJ-inga? Vidim da i nisi tako ušminkana, ali… Gledaj gdje smo. Tipovima poput onih kakva si ti postala uvijek je bilo bitno biti viđen.
– Što se za tipove poput tebe ne može reći. – pokaže na moje kratke hlače s rupom među nogama.
– Nije idiotarija. To što ti ne razumiješ nešto, KRALJU, ne znači da je idiotarija.
– Oprosti, umjetnost. Stisni gumb i pravi se da vrtiš onaj kurac. I peče te, budi brza! – četvrta je runda bila pri kraju. Tu sam opet srkao pivo, ne znam zašto.
– A šta je s tvojom gitarom? Kad ćeš me poučit malo?
– Nikad. – odgovorim.
– Tako sam i mislila. Dakle, nisi napredovao od zadnji put? Ono, kad nisi znao dva akorda na plaži i čekao da odemo pa da sviraš sam? – sjeti me kakav sam pizdun bio. Znao sam tu jednu pjesmu, ali sam bio sramežljiv u njenom prisustvu. Kad je otišla, počeo sam svirati sam sa sobom, a ona se derala kako ništa ne valja. Jebiga, bio sam dobrica i povučen. U pubertetu smo uvijek netko nepoznat. Neke to obilježi za čitav život.
Prije je to bio neki mladenački nevin oblik simpatije. Nije niti zaljubljenost, to bi bila pogrešna riječ. Opet, dovoljno da pomalo patiš zbog neuzvraćanja. Palio sam se na nju pošteno. Imala je već u tim godinama zavidne sise, a noge i pozadina su bile… Nikad nisam našao riječi za to. Danas je pohota u pitanju. Upravo bih zbog te činjenice i imao veće šanse. Govorim u pretpostavci jer sam se davno izdresirao da patnja ne priliči mome duhu. Jebeš nju, rekao si je čak i taj mirni i povučeni zaljubljeni dječačić. Izbrisao sam je i tako je ostalo. Ni ne znam zašto smo sad tu.

– Imamo još… – škiljeći na jedno oko prebirao sam slabašne papire – pedesetak, rekao bih.
Nasmijala se, lagano lelujajući glavom u ritmu melodije. Kao i onu noć. Posljednja noć prije odlaska u centar kontinentalnog dijela. Bili smo u istom ovom lokalu. Već je jutro izlazilo. Prišao je konobar, stari poznanik, godište moga brata. Pitao me sviđa li mi se ona. Odgovorio sam potvrdno. Zatim je nju pitao isto, a ona se samo smješkala ništa ne rekavši. Dvoznačno, mislio sam tada. Ali podsvjesno svjestan da jede govna i ona i taj sramežljivi osmijeh sažaljenja.
– Ko te jebe! – lupim omanjom čašom snažno o staklen stol.
– Daj, smiri se. – nazvala me nadimkom koji me oduvijek iritirao, jer mi je ranije bio simpatičan, nasmijala se nekoliko sekundi i ravnodušno povukla dim zabacujući glavu.
– Nisam dugo ovako pila… Otkud ti?
– Iz ljudskih fekalija i ženske menstruacije.
– Onda su jasnije neke stvari, ne?
– Jasan je tebi kurac… Hej – zapiljim pogled u njen, pijano lelujav (a trudila se da ne bježi) – sjetio sam se na kog me podsjećaš.
– Ajde…
– Na Evu Mendes.
– Da? I? Što ti to govori?
– Da si jebozovna, ništa više. U principu mi nije lijepa.
– Ti mene ne podsjećaš ni na koga.
– To je svakako veći plus.
– Slažem se.
Popili smo i zadnje čaše.
– Što radiš? – upitala je umorno odugovlačeći. Zapravo je nije niti zanimalo, niti se čudila.
– Gužvam račune, imat ćemo za još koju.
– Hej.
– Ha?
– Idemo zapalit?
– Ne pušim.
– Ni ja. Ha ha ha.
Bacio sam račune na pod, ustali smo, na šanku popili još tri runde (jednu smo platili, drugu nam je dao konobar, a treću sam ukrao lokalnom pijancu dok je pišao – zapravo, ja sam popio tri runde, ona dvije) i otišli iza crkve.

Naslonila je glavu na zid.
– Napila sam se.
– I napušila. Krhke žene. Meni nije dovoljno.
– Je li? A čega?
– Alkohola…
– A pušenja?
– Ako je zadnja opcija, ni toga.
– To možemo lako sredit.
Sagnula se i počela mi stiskat obje noge, grizući usne. Izgledala je odvratno. Kosa joj je padala preko očiju i na sve strane glave, imala je mrtvo lice i poluzatvorene kapke. Valjda je htjela izgledati zanosno, a usred svega toga izgledala je kao otpad kojeg nagrizaju lešinari. Oni bez vrata. Oblik ramena pa kljun i njuška. Kao ljudi. Lešinar-čovjek, isto sranje.
Čekao sam da krene. Sise su joj ispadale iz košulje, a ono savršeno dupe naziralo preko uske suknje. Onda bih joj pogledao zavodničko lice. Inače bih to zanemario. Otkopčala je konačno hlače. K…. je otkopčala, sam sam to napravio. Nije mi ni bio dignut. Ono, na pola, mogao se još pomalo savijati. Krenula se zabavljati rukama njime. Taman kad ga je htjela strpat u svoja velika usta, odgurnuo sam je nogama i ona je pala na leđa, koprcajući se tako poput kornjače. Počela se smijati i krenula u novi napad. Opet sam je gurnuo, ovaj put jače. Ustao sam, zakopčao hlače i otišao od crkve.
Smrdljive drolje. Jebali vas zločesti momci i klošari. Morao sam zadovoljiti onog povučenog i mirnog dobricu.

6 komentara za "Nemojte me anatemizirati! (to nije naslov)"

  1. Marija
    31/07/2012 at 6:02 am Permalink

    Julija mi je rekla; briši to, nije ti potrebno.
    Posebna vrijednost teksta su digresije, usputna razmišljanja i asocijacije glavnog lika. Poneki vulgarizam nije strogo u funkciji teksta pa si ga mogao izbjeći. Kraj priče je odvratan. To si i htio postići. Frapirati čitatelja. Zaboravljaš da je to u današnje vrijeme teško.Ljudi su ionako isfrapirani životom, a onda im se servira nešto s dna. Ipak,tekst je ostao u okviru književnog. Pozdrav Morph!

  2. blueperlaa
    01/08/2012 at 6:16 am Permalink

    Julija mi je rekla; briši to, nije ti potrebno.

    Postavila bih pitanje – zašto ? Zašto ovaj prozni sadržaj koji ostaje u okviru književnog izraza dobiva etiketu kao nepoželjan ? Što je konkretno u njegovom završetku – odvratno ? Slika i prizor kojeg pisac opisuje bez cenzure uz vrlo jasnu atmosferu ili je u pitanju nešto drugo …

    Pozdrav !

  3. songfordead
    01/08/2012 at 7:10 am Permalink

    sfd
    dobar tekst
    ali predpostavljam u o čemu se ovdje radi u vezi brisanja
    ovo je portal za poeziju, i tu je tekstu jedina mana, ali imaš dara za pisanje
    lijep dan želim

  4. Marija
    01/08/2012 at 8:32 am Permalink

    Perlaa, tekst nije brisan i tu diskusija prestaje. Branim svoje mišljenje da je kraj priče pisan naturalističkim stilom kojemu i jest cilj da izazove osjećaj odvratnosti i osjećaj ružnoga i u tome se ogleda njegova književna vrijednost. Scena je oslikana snažno, ali svatko tko ju je doživio, a mogao je, jer tekst je snažan, neće imati osjećaj nečeg estetskog u njegovom grubom guranju žene, u njezinom pijanom bauljanju po zemlji, u njezinom mrtvom, trulom licu koje želi izgledati zavodnički. To je ono što ja za tekst kažem estetika ružnoće, a što samo po sebi nije lijepo. Sadržaj nije lijep.Ružan je. Tekst je dobar.
    Da pojasnim; Goya je naslikao sliku Streljanje ustanika trećeg maja. Na slici vidiš kako streljaju ljude. Scena nije lijepa. Užasna je. Slika je dobra, skladna. Postigla je estetiku ružnoće. / Mislim da Morph dobro razumije sve što sam rekla/. 🙂

  5. songfordead
    01/08/2012 at 8:50 am Permalink

    marija p.p.
    naranča

  6. blueperlaa
    02/08/2012 at 6:01 am Permalink

    Marija, kada tako oštro nastupiš s riječima : ‘Perlaa, tekst nije brisan i tu diskusija prestaje.’ – prestrašim se što sam pitanje uopće postavila 🙂 no zanimalo me što se zapravo krije između riječi ‘briši to’ i ‘tekst je ostao u okviru književnosti’. Lijepo si objasnila i tvoj odgovor upravo govori o tome da tekst ima svoje vrijednosti, zbog čega bi bilo šteta obrisati ga.

    Za mene osobno ona se zrcali u sirovosti izraza koje su danas manje – više upakirane u slatkorječivost. Ponekad je dobro pročitati i sadržaj koji nam skida mrenu s očiju. O estetici ružnoće već je bilo govora i smatram da je ona kao takva za neke od čitatelja jednako intrigantna kao za druge stihovi koji su na granici bajkovitog. Ukusi nam se razlikuju, a očito i pisani svjetovi … što je dobro. Hvala na odgovoru.

    Morf, dobar si posao odradio. Gruba realnost je zaista necenzurirana, a ono što me se posebno ovdje dojmilo je upravo ta sirovost u jednoj nemiloj sceni između dvoje koja je nastala i dolazi kao produkt nagomilane čežnje … pa se na kraju pretvara u veliko razočaranje. Mislim da to nije lako opisati.

    Pozdrav !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.