Posvećeno:  Mojoj Majci

Nosim jedan portret nenaslikan
i gledam tvoje lice, Majko, i oči dobre
što davnu prošlost svu vide –
moje prve korake na put života …

 Izbrisala bih patnju s lica tvoga
koju sam srcu ti zadala
kad ležah kao mrtva u agoniji
pod tvojim gorkim suzama …

Gledam tvoje voljeno lice žalosno
i boli me i nesretna sam zbog nemoći svoje,
a željela bih Svijetu i ljudima
prikazati tvoju veličinu požrtvovnosti …

Oprosti, Majko, nježna i predraga moja,
ja nemam riječi dovoljno meke i sjajne
da naslikam izraz ljubavi koju osjećam –
samo čuvam sliku tvoju u dubini svog srca …

Post scriptum:

Portret koji prikazuje tebe, najdraža moja,
nosi dušu i lice u koje je urezana tuga i brižnost,
bdjenje ljubavi nesebične, odvažne i blage
i vječna snaga ljepote ljiljanske prisutnosti
da othrani, odgoji, usreći i štiti dijete svoje
kojem je život priredio gorko i teško iskušenje …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”