Može li se igdje sav na
bol nepripremljen
pod šeširom gordog neba
nigdje uzemljen?
Vidio sam tuđi oklop
tvrd i razbijen
a još pitam nježno drvo
štit da savijem
Opet tražim korak novi
uz zid pritisnut
u put što se niže sumnjam
iz sna istisnut
Ispred sutra, učim da sam
spreman najgorem
nade što se tiho vinu
tiše sagore
I dalje ko uvijek misli
svijam plamene
spreman sve kad dam da ničeg
nema za mene.
Suzana Marić
30/03/2017 at 6:56 pm Permalink
U očekivanju ničeg dati sve, i pritom se boriti sa svijetom. Teška je ova misao. Pjesma prepuna istina i zbilje.
30/03/2017 at 10:16 pm Permalink
Hvala Branka, znam da poruka možda ne odiše vedrinom, ali drago mi je da si i u tome našla nešto ljepote.
31/03/2017 at 11:07 pm Permalink
sviđa mi se tvoja poezija
pozz
01/04/2017 at 11:43 am Permalink
Hvala Nevenka! Možda ne gledam ispravno, ali uvijek prije od pitanja: je li to poezija, odgovaram sebi na ovo: može li se to ikom dopasti, dojmiti ga se, može li prenijeti emocije uvjerljivo. Zato me veseli ako makar djelomično uspije.