Sasula se na pola puta
primorana umorom
od hodanja tragom
mrvica života
Zbijena u nemoćno
Nedodirljiva
Danu
Noći
Voljna s mirom pomirena
U stolici kraj prozora
Brojila je oblake i ptice
u mirna sumračja
biva nad bisernim slovima
po sredini stranica
/na rubove tada ne pada svjetlo/
više ne piše
i sve pliće diše
da se ne čuje
kad se stolica zaljulja
24/04/2013 at 11:27 am Permalink
Krasni opisi, kako samo ti znaš!
24/04/2013 at 11:54 am Permalink
Bravo, duboko se misli roje u tvojoj lijepog glavi dok pišeš pjesme. Pozdrav 🙂
24/04/2013 at 12:10 pm Permalink
Dešava se ponekad – jedan korak naprijed, dva nazad, ali i dva naprijed, jedan nazad. U oba slučaja čovjek je na gubitku. A što se pjesme tiče i njenog toka u dubljim slojevima, tek snagom me privukla. Mislim na onu snagu kojom samo pjesnik može zabilježiti i pad i let.
(Šteta je za ovaku pjesmu ne obratiti pažnju na: NEMĆNO – u petom redu i na BISERNNIM – u trinaestom redu).
Veliki pozdrav, Boba.
24/04/2013 at 12:53 pm Permalink
super napisano
”više ne piše
i sve pliće diše
da se ne čuje
kad se stolica zaljulja”
zašto pobogu kada tako lijepe note iskre
ugodan dan želim
sfd
24/04/2013 at 2:28 pm Permalink
hvala van svima ,Mirko hvala ti na napomenama ispravila ,,
24/04/2013 at 5:38 pm Permalink
Dobro je Boba dok postoje mrvice života, mali tragovi koje možemo slijediti, bitno je da putujemo, sad nekad teže, nekad lakše, nekad dišemo pliće, nekad dublje, ali to je život
Pozdrav Veliki 🙂
24/04/2013 at 8:12 pm Permalink
više ne piše
i sve pliće diše
da se ne čuje
kad se stolica zaljulja
stavljam ruku na naslon stolice,nema ljuljanja,tko će nam pisati..
pozdrav