Lomio sam krila na oštrim rubovima stvarnosti, jer sam mislio da je umjetnost življenja kao hodanje po laganoj nizbrdici snova. Kakva je to bila laž. Ipak, slomljeno koplje ratnika ne znači smrt, nego tešku borbu za život. Takav, na pola ranjen, krenuo sam trnovitim putem u smjeru nirvane. Bio je to nulti dan uskrsnuća.

Padala je kiša okusa slobode, prvo tiho, a zatim gromoglasno uz ritam zagrebačkih ulica. Gužve, trube, nervoze, nisu pomagale zacrtanom koraku, jedino kišobrani u raznim bojama, odavali su predgrađe možebitnog raja. Radi lakšeg krčenja puta, ušao sam u savez sa svojim alter egom. Kakva je to budala. Ali stanje je ratno, morao sam u koaliciju. Nekako mi je draže, nego u policiju.

Prolazili su dani, mjeseci, putovanje je postalo jednolično, čak ni iz povremenih ogrebotina nije curila krv, nego eliksir želje za sljedeći korak.

A onda sam ugledao ljubičasti kišobran, ispod kojeg je stajala ona u kaputu boje nevinosti. Kiša je stala, odjednom. Sunce je zrakama pogladilo njezinu kožu. Možda je kiša i bila okusa slobode, ali ovo sunce je toplo predjelo života, a ja želim dočekati i desert i san poslije večere.

Morao sam joj nešto reći, mislim da, ako se dobro sjećam, rekao sam: “Volim te”.

Ja idem sad pojesti glavno jelo, a tebi moj čitatelju vjerni, ostavljam da napišeš kraj, jer ja sam svoj već napisao. LP.

P.S. Slobodno u komentarima napišite u dvije rečenice  kraj priče.