U kasni sat lutam gradom,
koraci monotono odjekuju tup…tup…
pitam već po tko zna koji put
živote zašto si tako glup.
U visokom luku bacam opušak,
nekada davno naučeni trik,
i sa svježim zrakom udišem
s usana zamalo oteti krik.
Mačke preturaju po smeću
i tuku se za mršavi plijen,
s neba me podozrivo promatra
Mjesec loptast i lijen.
Ulazim u krčmu neku
i sjedam za prvi slobodan stol,
poručujem opet bokal crnoga
da s duše splaknem bol.
Aljoša
Lav
Marija
23/10/2012 at 4:17 pm Permalink
”U visokom luku bacam opušak
Nekada davno naučeni trik”
je li pjesnik u cigareti našao svoj svijet
obišao planetu, stigao na zadnji let
krčmaru daj vina na stol
prešao sam cijeli dol
bol, bol je najjača
kosi me poput mača
preko sivila i drača
kada ona nije tu
ja tada živim u snu
krčmaru daj vina na stol
želim zatomi tu bol
nastavi se ja na tebe MG
ovako najbolje napišem svoje opažanje na pjesmu
pozdrav
sfd
23/10/2012 at 5:32 pm Permalink
Osamljenost čovjeka u gradu punom ljudi. Grad se povukao u interijere. Mačke i kante za smeće. Gostionica kao pribježište, kao trak topline za umornog prolaznika kroz život. I ponovno se u bokalu crnoga traži zaborav. Potpune, jasne slike, ritam, iskazan, a opet malo zasjenjen doživljaj je ono što pjesmu čini neodoljivom. Pozdrav Marko 🙂
23/10/2012 at 6:38 pm Permalink
bravo marko..inspirativno
23/10/2012 at 7:07 pm Permalink
Sve strofe kao scene filma. Lep pozdrav Marko 🙂
23/10/2012 at 7:50 pm Permalink
Zahvaljujem se od srca.
Puno pozdrava od mene!
28/10/2012 at 5:36 pm Permalink
svi dosad rekli sve lijepo, i trudim se dodati nešto dobro…
prvo mi pobjegao smjeh:
Koraci monotono odjekuju tup…tup…
Pitam već po tko zna koji put
Živote zašto si tako glup
A onda si mislim šta čovjeku koji nema ništa ostaje nego da se skriva iz humora 🙂
dobra pjesma, slikovita, osjeti se noć, njena tajnovitost, noćna pustoš i osamljenost.
Pozdrav