O ljubavi

Prelila sam kipuću vodu preko žlice kadulje i kuhinjom se odjednom proširio miris djetinjstva.

Čujem joj smijeh, zvonak poput dva klikera što udaraju jedan o drugi u dječjoj igri i pamtim nježni pokret zgloba dok nam špinuje šećer.

***

Ljeto je i sjedimo na plaži, mokri od mora i od soli. Naslanjam se na njen mekani stomak i ona me mazi po kosi. Nježnim prstima odvaja pramen po pramen i zatiče mi ga iza uha. Ja ležim i gledam galebove i smiješne su mi moje slane usne. Brzo se ustajem i letim prema stijeni da hvatam rakove. Bacim pogled prema njoj, čisto da se moje dječje misli smire jer je još uvijek tu i zateknem ju kako gleda u svoj stomak, strije i višak kože i rukama ga pokušava zategnuti. Odustane nakon nekoliko trenutaka i zamišljeno gleda u daljinu, a ja palcem i kažiprstom lagano pritisnem jednog ovećega raka i primim ga u šaku.

***

Prva sam smjena u školi i nevoljko i lijeno se ustajem iz kreveta. Na radijatoru me čeka roba koju trebam obući, topla i mirisna. Dvije kriške abc sirnog namaza i topli kraš ekspres. Ona izlazi iz kuhinje i u torbu mi stavlja sendvič sa šunkom za veliki odmor. Drhtavim rukama steže čep na boci soka i nju posebno umata u plastičnu vrećicu, da mi se ne smoče knjige. A mene je sramota. Sendvič je u papirnom ubrusu, a ja bi htjela da je u aluminijskoj foliji, a boca više na sebi nema nikakvu naljepnicu i svima će biti jasno da je od doma, a ne iz trgovine. Ništa ne govorim, samo ju na brzinu poljubim i izlazim iz stana. Zakoračim na pločnik i osjećam joj pogled na leđima i znam da će biti tužna ako se ne okrenem, pa i to radim preko volje, a ona mi maše zdušno s prozora, sva ozarena i nasmijana.

***

Zima je u Osijeku i imam trideset godina. Gledam joj ramena uska i sitna na videopozivu i okreće glavu od kamere da joj ne vidim umorne oči i ne čujem kako kašlje. Moje ruke mirišu na luk i češnjak i pune su sitnih nabora. Jednom rukom držim nož, a u drugoj okrećem krumpir, baš onako kako me ona naučila. Kaže da je dobro, i obje znamo da laže, ali se pretvaramo da nije tako. Prekidam poziv, sjedam na pločice i plačem.

***

Puno je sijedih u tvojoj kosi, mama i oči ti se nekako spuštaju u rubovima.

Glas ti drhti, a čini se kao da si me još jučer zvala zvonko i resko, da je ručak na stolu.

Znam da za roditelje djeca ne rastu. Ali vjeruj mi, za djecu mame ne stare.

U mojim očima ti si još uvijek žena od, sada mojih, trideset godina, blistave crne kose, glatkog lica, osmijeha širokog i snažnog, mirišeš na buhtle, štrudlu i zagrljaj, imaš majicu s šarenim kockicama, ruke su ti nježne i mekane i stvarno, vjeruj mi da ne stariš.

Jer, još mi uvijek trebaš mama, razmišljam dok prelijevam kipuću vodu preko žlice pune kadulje. Trebaš mi sada da sjednemo na kavu koju je netko, bilo tko, skuhao za nas i da pričamo kako je sve poskupilo. Da se naslonim na tvoje rame, a ti da staviš dlan na moje lice i da upijem tvoj miris kao onda kada sam bila malena curica koja se topila u tvome zagrljaju. Da me pitaš što bi htjela sutra za ručak, a ja da kažem da ga ja sutra spremam, a ti da se samo obučeš i dođeš. Da mi doneseš čarape, onako usput, jer si vidjela da su mi na palcu malo „krenule“, a ja da se kofol ljutim jer ih mogu i sama kupiti, a zapravo se smijem od dragosti i ljubavi.

Još uvijek mi trebaš, mama, razmišljam dok se miris kadulje, djetinjstva i sigurnosti širi mojom kuhinjom. Trebaš mi jer me danima boli nešto na obrazu, iznutra, a nitko se nije sjetio kadulje. Sve dok tebi nisam rekla.

 

 

Jedan komentar za "O ljubavi"

  1. julija
    03/04/2022 at 6:52 am Permalink

    Izvrsno napisano. Dobro došla na Očaravanje!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.