Biti agnostik je prilično lako. Imaš uvjerljiv alibi. Da, postoji nešto, ali ne mogu to spoznati! Prilično uvjerljivo. Da ne spominjem ateiste. To su obične budale koji ne prepoznaju niti samu definiciju toga u što (ne) vjeruju! Biti vjernikom, istinskim kršćaninom ovaj put, katolikom samo ovaj put, zaista je hrabrost, odanost, postavljanje testisa na panj.

– Ti si običan licemjer. – govori mi Kruno dok šećemo nasipom. Jer mu kažem da što prije shvati i prihvati da nema biblijskog Boga, to mu bolje.
– Pa možda su se sve vrste životinja ovog svijeta nalazile upravo na tom mjestu! – kaže Kruno razglabajući o Sodomi, Gomori i, očito, Noinoj arci.
Budući pravnik, što reći. Bog i ljudi, kaže, to je jedina istina. Ali mi smo licemjeri, ponavlja. Lily mu spotiče nepostojanje takve više sile, premda nema nekih argumenata za to. Kaže Kruno da u Brod zalaze samo narkomani i žene s naušnicama. Lily ima naušnicu. Posred jezika. I prezire Brod. Pogleda ga s gađenjem i nerazumijevanjem. Kažem da je prepun predrasuda.
– Lijepe žene idu u otmjena mjesta, poput Hemingway-a. – neka rupa uz njegov fakultet gdje se skupljaju samo snobovi. A student je prava, pomozi mu, Nepostojeći!

Licemjerje? Što je uopće time htio reći. Zna li pravi smisao tog pojma? Ja sam licemjer jer ne vjerujem u tog nametnutog stvora? Čovjek je stvoren na Njegovu sliku, a pogledaj kako je odvratan. Onda ni ne želim biti taj pokornik. Tko bi, uostalom, to i htio?! Licemjer??! Stvarno me to probada. Hipokriti su najgori ljudi, a on me naziva takvim zbog nevjere. Kakve veze religija i vjera imaju s hipokrizijom? On odgovara kako su sve životinje vjerojatno bile na tom mjestu. O čemu dalje? A možda poanta Noe niti nije u tome da su baš SVE životinje ovog svijeta bile u njegovu kraju, ali ovaj tako brani tu, možda nepostojeću, tezu! Da ga ne poznajem od ranog djetinjstva, zapravo od jaslica, opalio bih ga nasred te nedokazane njuške. I da ne poznajem njegovo anemično i slabašno tijelo. Još kao dječak sam ga nazivao „dedom“ radi njegove izrazito naborane kože. Imao je neki problem. Možda prebrzo stari. Obrnuti Benjamin Button. U svakom slučaju, bio je tradicionalan na onaj odvratan način. Nedokazani.

– Neću piti ovdje, požuri! – reče s gađenjem kad smo ušli u Brod. Ja pijuckam polako svoj pelinkovac, a oni čekaju. Autobus ide za nekoliko minuta. Namjerno sam usporen. Lily i Kruno cupkaju u mjestu. Lily objašnjava kako sam u pravu. Svaku curu iz Broda našminkaj jednako dugo kao one iz tog jebenog Hemingway-a i doći ćeš na isto. One ne vrijede, kaže Kruno i zaradi nezavidnu šamarčinu od Lily. Ona isto nije htjela piti. Bila je niska. Jako niska. Možda pola metra iznad jednog metra. I svaki je tjedan mijenjala frizure. A bila je frizerka. Negdje u centru grada. I imala štakora, kornjaču i crnu mačku za ljubimca.

Kruno mi je propisno zaigrao živce. Mrzio sam sve te jebene prerušene monahe, crkvenjake i moraliste bez pokrića. Inače je bio dobar. Nisam ga htio udariti poradi njegove slabosti. A narastao je govnar zadnjih godina, imao je desetak centimetara iznad mene. I išao na tečaj krav mage nedavno. Neka izraelska borilačka vještina. Valjda u terorističke svrhe. Nešto je i naučio tamo.

Vidiš, istinski vjernik nikada te neće osuđivati što ti ne vjeruješ. On je uvjeren u svoje poimanje svijeta nakon svijeta i međusvijeta i živo mu se jebe što ti misliš o tome. On je sretan u svom uvjerenju da ćeš gorjet u paklu, a on ti se smijati nekoliko milja iznad, ploveći u bijelim krizantemama. On je potpuno miran, smiren i lake duše. Šutljiv i zadovoljan. Blago nasmijan bez trunke gorčine. To je vjera. I zavidim im. Ovi koji ti se suprostavljaju, to su skeptici. I oni su najgori! Znaju da ne postoji to o čemu brbljaju pa nastoje uvjeriti ostatak svijeta u ispravnost istoga ne bi li se zadovoljili.

Kruno i ja smo se potukli nasred nasipa.