Spomenem te, ponekad,
spotaknem se o tvoje ime slučajno,
osjetim…
ostali su tragovi u oazama srca,
moga srca,
a tvoji tragovi.
Baš čudno,
ne zadrhtim kao onda
kad čuvala sam kristale vjernosti
duboko u odajama smisla,
ne zatrepere samoće
kroz prazninu života,
vrijeme zvijezda ostalo je nedosanjano,
nespremno za put
odbjeglim vlakovima ljubavi.
I gledam ovaj grad
u staklenoj omotnici tišine
pa udahnem opet
dosadu jesenske kiše
dok se jeka tvoga imena
ne čuje više.
julija
27/09/2012 at 8:54 am Permalink
Baš VILINSKI stihovi ,pozdrav
27/09/2012 at 9:11 am Permalink
lijepa pjesma vilinska, pozdrav !
27/09/2012 at 9:36 am Permalink
Fino, bez žaljenja. priča jedno zacijeljelo srce. Veliki pozdrav vilo 🙂
27/09/2012 at 10:30 am Permalink
“dok se jeka tvoga imena
ne čuje više”
Dođe vrijeme kad je skladnije dobovanje kiše od njegova srca koje negdje bubnja s čežnjom. I dobro je to vrijeme, vrijeme zaborava, vrijeme u kome se spotakneš o kamen njegova imena, vrijeme-pobjeda nad nekim lutanjima i očekivanjima.
Da ne treba žaliti izrekla si lijepim stihovima. Veliki pozdrav, Vila
27/09/2012 at 12:59 pm Permalink
jako lijepo,je tužno,sjetno,ali probranim stihovima.pozdrav
27/09/2012 at 5:33 pm Permalink
Divno, krasno, bljutifuj.
VIla ko vila.
Neki stihovi su posebno predivni.
Sjeta koja to i nije.
Magično, čudesno, vilinski.
Kula ćon.
27/09/2012 at 6:00 pm Permalink
vilo udahnula si dah šume valovite
prošla kroz močvaru tišine
iskri ti iz oka odsjaj lijepe Žene
plavih uvojaka što me ponekad zareže
tek toliko da okusiš krv moju
dodirneš misao vedru, tebe se sjetim
često pod suncobranom sladoleda slatkoga
na obali jedne rijeke, uz hotel zelenoga grada
lijepu večer ti želim
songfordead