Dok Pokvarenjaci, kao i uvijek, imaju najbolja mjesta.
Profinjeni su, samo naizgled, naravno.
Nečasnih namjera, dobro kriju Prošlost,
umataju je u celofan ukrašen slatkorječivošću
ispod čije površine navire bujica laži i obmana.
Predstava počinje, a slučajan namjernik bi se mogao upitati:
Je li ikada i prestala…
Duboki uzdah, u krvlju natopljenoj Areni ostao je nezamijećen,
dok opskurno svjetlo baca lude sjene svud uokolo
pretvarajući podion u Grotesku Svakodnevnice.
Sam, na sredini Borilišta, On pogledom prelazi preko praznih tribina u iščekivanju Odluke.
Morituri te salute!
…a odaziva nema.
Pred jutro, iscrpljen Propovjednikovim razmišljanjima
odlazi na počinak, vukući olovne noge u prevelikim cipelama po pješčanom putu.
Još jedan dan je prošao, još jedan dan nadolazi.
Dan običan, kao i svaki drugi. Ništa posebno.
Napuštajući Arenu, On ugleda svoj odraz u Ogledalu i razvuče osmijeh koji se u trenu pretvori u grimasu, a jedna suza mu se skotrlja iz oka….
Stvarna ili nacrtana, teško je reći.
Al’ sigurno znam jedno:
Težak je život Klauna.
Tonka
22/03/2013 at 5:44 am Permalink
odlicno. podsjeca me na jedan uradak jednog blogera. podsjeca me i na mog Harlekina, valjda zato mi se i svidja. 🙂
svatko je ponekad klaun na pozornici cirkusa zivota. netko je nekad rekao/napisao nesto o pozornici kazalista zivota ali uz danasnji ludjacki tempo, mahnitu brzinu sirenja informacija, zivot se tesko moze usporediti sa sjenovitim kazalistem. cirkus, arena, groteska i borba, primjerene su usporedbe. svidja mi se blagi humor prevrata na kraju pjesme. koliko god se ponekad osjecamo ugrozenima, zivot je ipak samo cirkuska predstava, gdje nema stvarne opasnosti, klaun je sam sebi jedini stvarni neprijatelj. hm… bas odlicno
22/03/2013 at 6:08 am Permalink
U stilu kazališne dramatrugije snažno opisani likovi na pozornici s posebnim naglaskom na publiku koja se iscrtava u izobličenim licima licemjerstva i iskvarenosti. Dobar rad 🙂
22/03/2013 at 7:20 am Permalink
Na svoj osebujan, jasan način oslikao si licemjerje, sebeljubivost, prijetvornost ludskog roda i to na zanimljiv način zamjene uloga. Oni koji su neiskreni, laskavi, pokvarenjaci koji zajedno s ruljom traže tuđu krv i meso, čije je lice sraslo s maskom pa je na izvjestan način nemaju i klaun koji je nosi otvoreno, koji lažnom suzom krije pravu, sve se to kovitla u nakaznosti života. I teče predstava za predstavom, ništa se ne mijenja u rutini življenja, uvijek se u njemu dobro ugnijezde laž, prijevara, izdaja i uvijek se netko iza svega toga ceri nesvjestan svoje uloge, ali duboko u njoj uživa.
Ništa nova, ništa nova. Samo je jedan autor napisao još jednu dobru pjesmu.
Lijep pozdrav Max. 🙂
22/03/2013 at 5:32 pm Permalink
Zvot je pozornica glume koja se provlaci kroz vremena za naivne mase. Marija je u pravu, nista nova, samo jedna dobra pesma!!!
Pozdrav 🙂