Cjelivam smrskane misli, blago dotičući napuštene riječi. Stvorivši utvrdu koščate tuge u svom prepoznatljivom svijetu gdje pohranjujem na sigurno mjesto još jedno izlomljeno pero. Njime sam ispisala tvorevinu od želja, prijetvornih kretnji s pulsom emocija. Apstraktno obojivši samoću. Otiskom plavog pečata, tupim udarcem u potiljak izgubljenog vremena. Mirujem.
Prolivenom krvlju probodenog srca, usmrtila sam svoje posrnuće. Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme, zakopane u temeljima obezglavljene kule. Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja. Noćima vrebam izgubljenu zoru. Ukraden dan u bojama. Uzalud privržena toplini svojih dlanova, vjernim prstima. Zatočena. Sebi dosljedna.
*
Silence
Suzana Marić
Marija
Mihaela
06/08/2012 at 5:44 am Permalink
http://www.youtube.com/watch?v=kHoA8dng6bY
06/08/2012 at 5:54 am Permalink
Što kazati a da ti već kazala nisam…… Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme, zakopane u temeljima obezglavljene kule. Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja. Noćima vrebam izgubljenu zoru. Ukraden dan u bojama. Uzalud privržena toplini svojih dlanova, vjernim prstima. Zatočena. Sebi dosljedna. . . . .
naprosto se mogu poistovjetiti sa svakim slovom,
neponovljiva si 🙂
06/08/2012 at 8:21 am Permalink
Jako lijepo Perla, pozdrav i 🙂
06/08/2012 at 8:34 am Permalink
Henry David Thoreau
“Nikad ne nađoh druga koji bi bio tako društven kao samoća.”
06/08/2012 at 10:53 am Permalink
Zatočena i dosljedna, zapravo jedino ispravno jer svi smo na neki način zatočeni, ali jesmo li dosljedni, pozdrav 🙂
06/08/2012 at 11:32 am Permalink
Srž tvoje poezije je snaga osjećaja. Ta snaga se čita u svakom stihu, i onom koji grca od nemoći i tuge i onom koji razara bijesom i razočaranjima .Pozdrav 🙂
06/08/2012 at 4:53 pm Permalink
“Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja”
Uvijek u očekivanju punoće života, punoćom izraza popuniš preivremene praznine.
P.S.Gle ja sam još uvijek na-slovo-na-slovo-P…
Srdačan pozdrav Perla!
06/08/2012 at 6:25 pm Permalink
Perlita jedno simpatično i drago biće, znaš što osjećam prema tvojim pjesmama
slatke snove ti želim
SFD
06/08/2012 at 6:28 pm Permalink
Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja
čitao sam knjigu Sljepoća Jose Saramaga, a tvoj me stih podsjeti na nju, hvala
lijepu noć želim
SFD
07/08/2012 at 2:28 am Permalink
Krasno obojena samoća. Neobični izražaj. Osoben stil. Očaravajuće na Očaravanju.
07/08/2012 at 4:15 am Permalink
OBOJIVŠI SAMOĆU*
Cjelivam smrskane misli,
Blago dotičući napuštene riječi.
Na istom raskršću gde smo kisli
Čekajući jedno drugo kad bol gnječi
Stvorivši utvrdu koščate tuge
U svom prepoznatljivom svijetu
Pod svodom tek rođene duge
Na modrom nebu u luku razapetu
Gdje pohranjujem na sigurno mjesto
Još jedno izlomljeno pero.
Pokisla klupa čami sama čekajući nas često
Tu je duboko urezan trag ljubavi sreću smero
Njime sam ispisala tvorevinu od želja,
Prijetvornih kretnji s pulsom emocija.
Od tuge bele samo je krilata nada belja
I jedna krhka klica pod grudvom crnom što klija
Apstraktno obojivši samoću.
Otiskom plavog pečata,
Pišem ti oproštajno pismo noću
A danjnu cepam u vreme poznog sata
Tupim udarcem u potiljak
Izgubljenog vremena. Mirujem.
Sve naše uspomene bode trnovi šiljak
Dok guščijim perom zavetnu povelju ispisujem
Prolivenom krvlju probodenog srca,
Usmrtila sam svoje posrnuće.
I pustila grlo bola i reč da opet grca
Kuda bih danas sama rasršćem iz naše kuće
Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme,
Zakopane u temeljima obezglavljene kule.
Zaborav se neda u prah zagubiti i Duh nesme
Našu ljubav da natruni ni jednom rečju hule
Upravo na prozoru sljepoće
Dočekujem mnoga svitanja,
Oko razdanje moli utehu mira hoće
Dan da dotka sva ona noća budna tkanja
Raspustivši zlaćane niti sanja.
Noćima vrebam izgubljenu zoru.
Sa tajnih staza vraćena pre posrtanja
U tvoje krilo čekanja da primim pokoru
Ukraden dan u bojama.
Uzalud privržena toplini svojih dlanova,
Pobegla slika oku iz crnog rama
Dozivom glasa zove rosu suza s nebeskog krova
Vjernim prstima. Zatočena.
Sebi dosljedna.
Još čeka gluvo doba moju stražu imena
I na istom raskršću pokisla klupa jedna
* udvojena pesma: Silence Blueperlaa
Slavimir J. Zelenkapić
07/08/2012 at 5:05 am Permalink
@ Slavimir, moje ispisane misli uz Vaše dolaze na jedan drugačiji način do izražaja i time mi potvrđujete da imam materijal koji se može iskoristiti što me zaista iskreno veseli. Vašu gestu sam protumačila kao odraz nadahnuća i to me čini sretnom. Lijepo je znati da imamo sadržaj koji može nekoga potaknuti da stvara i naša zajednička pjesma vrijedna je pažnje ako samo to uzmemo u obzir. Slike koje sada vidim, emocija koja sada drži pjesmu … sve mi je blisko i srcu drago.
Hvala Vam od srca i lijep pozdrav pjesniče !
Dragi svi, hvala što me čitate i iznesete dojam … cijenim. Marija, nasmijala sam se pročitavši tvoj komentar – krv, suze i znoj, a ljubav sam negdje duboko u sebi sakrila kao i ispoljavanje onih najfinijih emocija za koje živim …
Ugodan dan svima !
07/08/2012 at 7:45 am Permalink
da, dosljedna 🙂
07/08/2012 at 9:09 am Permalink
Slavimire, očarala me ova intertekstualnost, ovo nadahnuće teksta tekstom. Moram ti priznati da mi je ovaj tvoj način pisanja u kojem si skratio dužinu stiha prijamčiv, fin;jednostavno; dopada mi se. Ulazi u um i uho. 🙂 🙂