Obojivši samoću

Cjelivam smrskane misli, blago dotičući napuštene riječi. Stvorivši utvrdu koščate tuge u svom prepoznatljivom svijetu gdje pohranjujem na sigurno mjesto još jedno izlomljeno pero. Njime sam ispisala tvorevinu od želja, prijetvornih kretnji s pulsom emocija. Apstraktno obojivši samoću. Otiskom plavog pečata, tupim udarcem u potiljak izgubljenog vremena. Mirujem.

Prolivenom krvlju probodenog srca, usmrtila sam svoje posrnuće. Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme, zakopane u temeljima obezglavljene kule. Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja. Noćima vrebam izgubljenu zoru. Ukraden dan u bojama. Uzalud privržena toplini svojih dlanova, vjernim prstima. Zatočena. Sebi dosljedna.

*
Silence

14 komentara za "Obojivši samoću"

  1. blueperlaa
    06/08/2012 at 5:44 am Permalink
  2. Majino..
    06/08/2012 at 5:54 am Permalink

    Što kazati a da ti već kazala nisam…… Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme, zakopane u temeljima obezglavljene kule. Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja. Noćima vrebam izgubljenu zoru. Ukraden dan u bojama. Uzalud privržena toplini svojih dlanova, vjernim prstima. Zatočena. Sebi dosljedna. . . . .

    naprosto se mogu poistovjetiti sa svakim slovom,
    neponovljiva si 🙂

  3. Jim Corbet
    06/08/2012 at 8:21 am Permalink

    Jako lijepo Perla, pozdrav i 🙂

  4. cici
    06/08/2012 at 8:34 am Permalink

    Henry David Thoreau
    “Nikad ne nađoh druga koji bi bio tako društven kao samoća.”

  5. Tonka
    06/08/2012 at 10:53 am Permalink

    Zatočena i dosljedna, zapravo jedino ispravno jer svi smo na neki način zatočeni, ali jesmo li dosljedni, pozdrav 🙂

  6. julija
    06/08/2012 at 11:32 am Permalink

    Srž tvoje poezije je snaga osjećaja. Ta snaga se čita u svakom stihu, i onom koji grca od nemoći i tuge i onom koji razara bijesom i razočaranjima .Pozdrav 🙂

  7. marissa
    06/08/2012 at 4:53 pm Permalink

    “Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja”
    Uvijek u očekivanju punoće života, punoćom izraza popuniš preivremene praznine.
    P.S.Gle ja sam još uvijek na-slovo-na-slovo-P…
    Srdačan pozdrav Perla!

  8. songfordead
    06/08/2012 at 6:25 pm Permalink

    Perlita jedno simpatično i drago biće, znaš što osjećam prema tvojim pjesmama
    slatke snove ti želim
    SFD

  9. songfordead
    06/08/2012 at 6:28 pm Permalink

    Upravo na prozoru sljepoće dočekujem mnoga svitanja, raspustivši zlaćane niti sanja

    čitao sam knjigu Sljepoća Jose Saramaga, a tvoj me stih podsjeti na nju, hvala

    lijepu noć želim
    SFD

  10. Slavimir Zelenkapić
    07/08/2012 at 2:28 am Permalink

    Krasno obojena samoća. Neobični izražaj. Osoben stil. Očaravajuće na Očaravanju.

  11. Slavimir Zelenkapić
    07/08/2012 at 4:15 am Permalink

    OBOJIVŠI SAMOĆU*

    Cjelivam smrskane misli,
    Blago dotičući napuštene riječi.
    Na istom raskršću gde smo kisli
    Čekajući jedno drugo kad bol gnječi

    Stvorivši utvrdu koščate tuge
    U svom prepoznatljivom svijetu
    Pod svodom tek rođene duge
    Na modrom nebu u luku razapetu

    Gdje pohranjujem na sigurno mjesto
    Još jedno izlomljeno pero.
    Pokisla klupa čami sama čekajući nas često
    Tu je duboko urezan trag ljubavi sreću smero

    Njime sam ispisala tvorevinu od želja,
    Prijetvornih kretnji s pulsom emocija.
    Od tuge bele samo je krilata nada belja
    I jedna krhka klica pod grudvom crnom što klija

    Apstraktno obojivši samoću.
    Otiskom plavog pečata,
    Pišem ti oproštajno pismo noću
    A danjnu cepam u vreme poznog sata

    Tupim udarcem u potiljak
    Izgubljenog vremena. Mirujem.
    Sve naše uspomene bode trnovi šiljak
    Dok guščijim perom zavetnu povelju ispisujem

    Prolivenom krvlju probodenog srca,
    Usmrtila sam svoje posrnuće.
    I pustila grlo bola i reč da opet grca
    Kuda bih danas sama rasršćem iz naše kuće

    Samo na trenutak zaboravljam voljeti pjesme,
    Zakopane u temeljima obezglavljene kule.
    Zaborav se neda u prah zagubiti i Duh nesme
    Našu ljubav da natruni ni jednom rečju hule

    Upravo na prozoru sljepoće
    Dočekujem mnoga svitanja,
    Oko razdanje moli utehu mira hoće
    Dan da dotka sva ona noća budna tkanja

    Raspustivši zlaćane niti sanja.
    Noćima vrebam izgubljenu zoru.
    Sa tajnih staza vraćena pre posrtanja
    U tvoje krilo čekanja da primim pokoru

    Ukraden dan u bojama.
    Uzalud privržena toplini svojih dlanova,
    Pobegla slika oku iz crnog rama
    Dozivom glasa zove rosu suza s nebeskog krova

    Vjernim prstima. Zatočena.
    Sebi dosljedna.
    Još čeka gluvo doba moju stražu imena
    I na istom raskršću pokisla klupa jedna

    * udvojena pesma: Silence Blueperlaa
    Slavimir J. Zelenkapić

  12. blueperlaa
    07/08/2012 at 5:05 am Permalink

    @ Slavimir, moje ispisane misli uz Vaše dolaze na jedan drugačiji način do izražaja i time mi potvrđujete da imam materijal koji se može iskoristiti što me zaista iskreno veseli. Vašu gestu sam protumačila kao odraz nadahnuća i to me čini sretnom. Lijepo je znati da imamo sadržaj koji može nekoga potaknuti da stvara i naša zajednička pjesma vrijedna je pažnje ako samo to uzmemo u obzir. Slike koje sada vidim, emocija koja sada drži pjesmu … sve mi je blisko i srcu drago.

    Hvala Vam od srca i lijep pozdrav pjesniče !

    Dragi svi, hvala što me čitate i iznesete dojam … cijenim. Marija, nasmijala sam se pročitavši tvoj komentar – krv, suze i znoj, a ljubav sam negdje duboko u sebi sakrila kao i ispoljavanje onih najfinijih emocija za koje živim …

    Ugodan dan svima !

  13. Nevenka Pupek
    07/08/2012 at 7:45 am Permalink

    da, dosljedna 🙂

  14. Marija
    07/08/2012 at 9:09 am Permalink

    Slavimire, očarala me ova intertekstualnost, ovo nadahnuće teksta tekstom. Moram ti priznati da mi je ovaj tvoj način pisanja u kojem si skratio dužinu stiha prijamčiv, fin;jednostavno; dopada mi se. Ulazi u um i uho. 🙂 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.