Desi se tako da lagano poletih ka nebu ,

dok sazvijedja se gase a pusto rumenilo zavladalo nebom.

Lagano i tiho.

Poletih a misli se moje u brzacu kovitlaju ,

u tisini i u svjetlu.

Sve su tisine i svjetla ista

sto se prelamaju u nebeskom raju ,

spektru toplih boja i tonova.

Tad te ugledah  , Majko , sa osmijehom na bozanskom licu

kako se smijesis djetetu svome

a ONO guguce nadojeno u narucju tvome ,

prstici mu zamrseni u tvojoj kosi

okicenom proljetnim cvijecem ,

koje odise na ljubav .

Muzika tiho , najtise siri se nebom ,

to Bozicni zvoncici zvone da uspavaju Dijete .

Sve je tako svecano i divno da pozeljeh ostati.

Ne vracati se nikako vise jer dozivjeh svjetlost ,

ali osjetih suze sto na Zemlju kaplju …

Sjetih se predaka svojih

kako su te oni slavili

a tko sam ja da ja to ne cinim?

Samo maleni atom u prostranstvima mozaika.

AVE MARIA!!!