Pod tiranijom slatkorječivih jezika, dugo je klesao svoja djela. Predstavljala su odraz emocija. Potisnutih. Rijetko razgolićenih pred očima slučajnih prolaznika. Zapisivao je opažanja, lovio dijelove izlomljene ljubavi, slagao mozaik sjećanja. Oblikovao je i Nju. Ženu. Živio je svoju emociju u osjetilima, dodirom oštrog pera po suhome papiru svjestan kako mu je nedostupna. Beskrajno daleka, nikada zbiljski dokučiva. Prolazila je mislima odjevena u crni saten, srcem u opravi od svile, nagonom u kreacijama od fine čipke. Sagorijevala je u njemu. Perom je bjesomučno pisao Ženu, fantaziju, nikad opipljivu utvaru. Rušila mu je sne. Javu je obojila svojim vriskom, uzdahom nadahnuća. Uvlačila se topla u postelju razbacanih snova i snivala na praznim dlanovima. Noćima. Nikad probuđena uz topla stegna.
Tada je poželio biti pisac.
Njegova mistika u prah je pretvorena u trenucima kad odlaže izmučeno pero. Nadvija umorno lice nad bjelinu sablasnog papira bez tajne. Otkrivene, gladne utrobe. Iznutra prazan, uskraćen upliva stvarnih emocija gutljajem žudnje. Mnoga djela nastala su uslijed alkoholnog prožimanja, u omaglici raspadnutog duhana, bolne, savijene kičme. Ukočenih zglobova bez nježnog dodira Nje. Nikad istinski proživljene Žene. Jedino je oštrim perom nizao ubode strasti. Paradoksalno. Dolazila je potpuno naga i sjedala mu u krilo, grizla gorke usne ukrutivši tek prividno muškost. Gorio je u groznici vlastitog stvaralaštva. Izgarao od čežnje. Bila je tu na dohvat znojnih dlanova, no svejedno neostvarena. Prokleto netaknuta. Godinama je uzmicala, iskradala se iz bolnih misli ranjena nedostatkom inspiracije.
Tada je poželio biti pjesnik.
*
Silence
julija
09/01/2013 at 8:04 am Permalink
Slikar je posjeo model ma stol i razmaknuo joj noge. Djevojka se nije protivila, ali je zatvorila oči. Pjesnik koji je zajedno sa mnom navratio do zajedničkog nam prijatelja u atelje i s kojim sam pored zatvorenog prozora pio čašu crnog vina promrmlja kako bi prvo trebao curu odvesti u kupaonicu i oprati između nogu jer odvratno vonja. Djevojka je htjela skočiti, ali slikar je zadrži pokretom ruke i zamoli da ne obraća pozornost na pjesnika nego ostane sjediti tako kao što ju je posjeo. Djevojka ga posluša, a slikar poče slikati izazovni akt mlade žene. Pjesnik popije čašu crvenog vina, odloži čašu na pod, otvori prozor, nasloni na prozorsku dasku i zagleda u ružičaste oblake na nebu, a ja izvučem iz džepa usnu harmoniku pa puhnem nekoliko taktova melodije koja bi trebala kad–tad, ako Bog da, postati mjuzikl u kome tri posvema različita umjetnika nadahnjuje jedna te ista djevojka…
09/01/2013 at 8:37 am Permalink
… kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije no što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva …
Alberto, hvala na čitanju i sjajnoj crtici koja plijeni pažnju. Postoji nešto što nas pokreće, da …
Ugodan dan !
09/01/2013 at 8:43 am Permalink
Dante nikada nije imao Beatrice, Petrarca Lauru, a Sevantesova Dudsineja nije postojala. Kad je Jesenjinova književna inspiracija pretvorena u stvarnu ženu prestala je biti inspiracija, a uskoro i žena. Paradoks pjesnika. 😀 😀
09/01/2013 at 8:53 am Permalink
Marija, rekla ih da je neopipljiva Žena uistinu opipljiva i duboko proživljena, možda daleko više no ona koja grije nečija bedra svojom blizinom … imaginacija je podložan teren za istinsko nadahnuće i istraživanje. Iluzija itekako zna prodrmati šuplji mišić 🙂
Hvala što pratiš moj rad. Uživaj u danu !
09/01/2013 at 10:25 am Permalink
Mnoga djela nastala su uslijed alkoholnog prožimanja, u omaglici raspadnutog duhana, bolne, savijene kičme. Ukočenih zglobova bez nježnog dodira Nje
tjedan dana u toplicama i toplim kupkama okrijepit će svakog pa tako i ovog nesretnog stvaraoca 🙂
lijepo ulaziš u srž i problematiku, pozdrav Perla !
09/01/2013 at 11:15 am Permalink
Sad si me sjetila da sam o tome napisao prilično opsežno razmišljanje u obliku eseja (bar mi se čini da je tako?). Umjesto komentara, priložit ću sutra taj tekst (jer danas stavljam nastavak), jer u njemu se i nalazi komentar, naravno.
Ukratko: majke, o kojima ovdje nikako riječ, ali sasvim dobro oslikana poanta, su kao zrak – tek kada nestanu, shvatimo što smo izgubili.
Obrnutim slijedom se može promatrati izrečena misao u kontekstu tvoga rada u kojem je majka zapravo idealizirana žena. S druge strane, razočaranje je neminovna pojava.
09/01/2013 at 2:45 pm Permalink
tiiiiii :D….odlicno
pozdrav JT
09/01/2013 at 6:30 pm Permalink
Bas si dobro obradila temu, zena, pesnik i ljubav .
Lep pozdrav Perla 🙂
09/01/2013 at 7:13 pm Permalink
Ah, te virtualne žene oduzimaju dah, dišu savršenstvom, a možeš ih dotaknuti jedino perom.
Gogili, moram reći, tvoje misli koje pretačeš na ovaj virtualni papir postaju…. ovisnost. Da.
Idem ih udahnuti još jedanput.
LP
09/01/2013 at 8:37 pm Permalink
prodrmati šuplji mišić,ha?
jaaaaaako dobro mila…hehe, pusek
10/01/2013 at 7:14 am Permalink
@ Jim, pa da mi se čovjek smežura .. e ne može 🙂 Hvala na čitanju. Pozdrav !
@ Morph … u iščekivanju … ne sumnjam da je esej dobar jer si već do sada probudio moju znatiželju i interes za tvoj rad. Čitamo se …
@ Josh … drugi put bit će bolje 🙂 Hvala ti.
@ Dragice, hvala za lijepu riječ.
@ Kristian, imaginaran svijet je često izvor inspiracije … žene, muškarci … ovdje smo podjednaki. Hvala što me čitaš.
@ Newe, volim kad poskakuje u grudima … lol … uživaj u danu !