Proglašavam te,
nakon dugog razmatranja tvog
debelog dosijea, nakon dvadesetčetiri godine,
ubicom mog djetinjstva.
Zar nisi ponosan?
Zar nisi ponosan na svoju novu titulu?
Napokon si postao neko i nešto.
Primi ovu kosu, kao priznanje
za svoj novi uspjeh.
Sretan si što si napredovao
u svojoj karijeri.
Možda, do godine, ponovo budeš unaprijeđen,
samo ako se budeš trudio,
u serijskog ubicu.
Zar to nije divno?!
Znam da si sretan kada unakaziš
još nečije sretne oči što sjaje
kao hladna Sjevernjača,
nebeska ptica ti da svoja
krila da kosiš sve pred pred sobom
sistematski.
Pravi primjer ostavljaš svima oko sebe.
“Bit će nešto od tebe” – govorile su ti kolege,
a sad te gledam i vidim koliko si napredovao.
Zadovoljno odišeš
jer si postao pravi
sijač smrti.
I ova pohvala još nije konačna
jer te čeka nov put,
izazovi kojima ne možeš odoljeti.
Krhki su još uvijek
maslačci na proljetnim dolinama
koji čekaju da im isišeš,
kao majčine grudi,
mlijeko životno, da te nahrani
i udahne još elana u te
pohabane očne kapke,
suhe obraze i modre usne.
Kad opet bude zima,
ona kao na Sibiru, zapuhat ćeš
poput sjevernog vjetra, svake godine.
Da, navikao sam se već
dobro sam se navikao, na te tvoje
iznenadne dolaske što donose
gorčinu u pola noći.
Hladna će mi biti i ta smrt,
kratka i jednostavna, u jednom
potezu, nestat će i onoga što je
postojalo tu oko tebe,
a svijetlio kao strpljivi plamen
svijeće dok topi tijelo.
U jednoj noći ćeš,
hladnim dahom otpuhati,
znam to, siguran sam,
radio si to i prije,
prokleti i taj moj grob
u kojem
bi da mirno počivam.
Znam, ti to nećeš dozvoliti
jer ti je moja krv bila rijetka,
anemična, pa nije od koristi.
Znam da zbog toga nećeš biti zadovoljan,
i zbog toga ćeš me mrziti do Sudnjeg dana,
ako ga i bude,
jer nisam bio pogodan za tvoje poduhvate
želje i nade…
Nećeš dati da mi stave vatu u usta,
gledat ćeš da to izbjegnu.
Htjet ćeš me slišati kako cvokoćem zubima
jer te to raduje.
Znam, i prije te je radovalo,
jer tada znaš da mi je duša
krhka kao perce kojim
mi namjerno golicaš tabane,
samo da bih osjetio kako mi se svetiš.
Učinit ćeš to opet,
znam to, činio si to i prije.
Ali znaj…
Proglašavam te ubicom moga djetinjstva.
Molim te, sada priđi i uzmi
svoj orden časti
Sarajevo, 27. jula 2007.
15/07/2012 at 9:53 pm Permalink
Teška ti je pjesma Maharaja, ne bih je dva puta čitala. Baš teška.Strašno je kad se ubije djetinjstvo. Lijepu noć ti želim 🙂
15/07/2012 at 9:56 pm Permalink
Raščišćavanje s prošlošću, izvukoh iz ladice, skupih snage da je istjeram vam na vidjelo… Krio je od sebe pet godina… Pustih je da leti u nepovrat… I tebi također…
15/07/2012 at 10:00 pm Permalink
Neka leti i neka negdje tresne, znam kako je kad se pjesma proguta i nosi u sebi. kada se izbjegavaju neke teme, gasi radio, ali mora van. Doći će druge teme, mala kockica vedrine, što bi rekao Ujević. Pozdrav i laka ti noć 🙂
15/07/2012 at 10:02 pm Permalink
Hvala Mare… ‘noć 🙂
16/07/2012 at 5:06 am Permalink
iskrenost se odmah prepozna
ispr. slušAti
ubojicom
pozdrav!
16/07/2012 at 6:19 am Permalink
Dirljive i teske reci, bolje je pustiti ih iz duse i izreci osecaje istinom koja ponizuje i pogadja, iako se ne priznaje
Lep pozdrav 🙂
16/07/2012 at 7:43 am Permalink
Dobro je očistiti rane.
Ova pjesma je dovoljno jaka kazna za onoga tko ti je upropastio život .
Samo zna li on čitati i osjećati?
Pozdrav !
16/07/2012 at 10:00 pm Permalink
Proglašavam te ubicom moga djetinjstva.
Molim te, sada priđi i uzmi
svoj orden časti
Najteže su to ubojice, zato je ova pjesma psihoterapija da se teret može podnijeti.