Kako zadivljuje ova nepresušna bjelina papira
kad još žedno iščekuje
hoće li njome protrčati vjetar
ili će poteći rijeka u svojim neusahlim bujicama,
hoće li se raspjevati ushit rubovima slova
ili će zaplakati zebnja zimske osame,
što u stih se skrila,
da se u njemu ugrije…
Zanosi njena ogoljena ništavost
koja trpi sve svršetke,
svaku točku kojom se misao prolije,
svaki biser koji zasjaji riječima,
zaiskri plamsajem udaha.
I kad kapne prva kap mokre tinte,
ni ne sluti kako iz nje,
možda, izrast će jablan
koji može u trenu rastrgnuti nebo,
raznoseći oblake daljinama,
ili će ipak ostati tek sićušno, zatrto sjeme
neke opustjele vrbe pognutih grana,
napuknute kore raspletenih korijena.
Osnažuje ta nevidljiva moć praznine
koja neprestano struji prstima,
tapka po mislima,
uspavljuje dodirima,
donoseći u svojim zlatnim mrežama poeziju,
svevremensku čaroliju ljepote umjetnosti,
u kojoj je divno
biti njezin stvoritelj,
pa tiho u nju utkati tvoj lik
i čuti ga kako diše u suglasju tišine,
odmah pored mene,
na jastuku zamišljenih pjenušavih sutona,
tamo negdje u poljupcima istine,
u bijegu vremena,
duboko u toploj bjelini papira…
Suzana Marić
02/08/2012 at 7:00 am Permalink
pa gdje si ti vilo
jesi bila na nekome odmoru u nevidljivoj, zelenoj šumi
htio zvati upomoć vanzemaljce da mi pomognu u potrazi za tobom
super napisano
ovaj dio predivan
I kad kapne prva kap mokre tinte,
ni ne sluti kako iz nje,
možda, izrast će jablan
koji može u trenu rastrgnuti nebo,
raznoseći oblake daljinama,
ili će ipak ostati tek sićušno, zatrto sjeme
neke opustjele vrbe pognutih grana,
napuknute kore raspletenih korijena
ma cijela pjesma u tvome vilinskom prašinastom načinu pisanja
mentol bombon
p.s. već ti dva puta komentirao, a komentar nikako da ostane
02/08/2012 at 8:00 am Permalink
Cijela pjesma odiše čežnjom toli nježnom da trepere slova. Fino satkano. Pozdrav 🙂
02/08/2012 at 8:58 am Permalink
Jako lijepo vilo, prepoznatljivo i tvoje.
I kad kapne prva kap mokre tinte,
ni ne sluti kako iz nje,
možda, izrast će jablan
koji može u trenu rastrgnuti nebo
ovo mi je posebno dojmljivo, bravo za pjesmu, pozdrav i 🙂 za tebe !
02/08/2012 at 9:23 am Permalink
Već neko vrijeme mislim na tebe pa zamišljam kako pišeš, ali negdje u sebe unesena. Jako me raduje tvoja pjesma.
“Kako zadivljuje ova nepresušna bjelina papira
kad još žedno iščekuje
hoće li njome protrčati vjetar”
Čitatelj može zamisliti autoricu u trenutku prije stvaranja, još neodlučnu kakav će svijet stvoriti svojim nadahnućem, zanesenu bijelim poljem papira koji je potencijalna pjesma, potencijalno ostvarenje jednog prekrasnog poetskog svijeta koji se javlja u različitim varijacijama; kao jablan, kao rastrgnuto nebo, kao opustjela vrba napuknute kore.
I stoji autorica pred prazninom koja donosi
“svojim zlatnim mrežama poeziju,
svevremensku čaroliju ljepote umjetnosti”.
Posebno vrijedna pjesma o snazi nadahnuća, o moći pjesnika, jedan od onih tekstova koji se pamte. Vrijedilo je čekati takvu pjesmu. Lijep pozdrav vilo :))
02/08/2012 at 9:43 am Permalink
Vilo, predivno si opisala stvaranje pjesme i njen utjecaj na one o kojima se piše. Naravno sve to u tvom stilu, vilinski, maštovito, bajkovito i predivno.
pa tiho u nju utkati tvoj lik
i čuti ga kako diše u suglasju tišine,
odmah pored mene,
na jastuku zamišljenih pjenušavih sutona,
tamo negdje u poljupcima istine,
u bijegu vremena,
duboko u toploj bjelini papira…
Biti ispisan na tvojoj bjelini papira privilegija je samo odabranih.
Predivna pjesma iz tvoje šume poezije.
Ciao Bella….
02/08/2012 at 12:38 pm Permalink
Hvala vam svima na toplome dočeku,drago mi je da ste svi još uvijek s ove strane bjeline papira,ali bez praznine jer ispunjavate ju svojim divnim stihovima…
drage pjesnike kao što ste svi na ovome portalu moram zagrliti slovima…
Da, stvarala sam puno,u tišinama, ponekim olujama i kišama,ali i za vrijeme vrućih ljetnih noći ili raspjevanog jutra sunca… No, vratila se nisam jer nisam nikamo niti otišla,ja sam uvijek tu negdje,ponekad vidljiva,a ponekad nevidljiva…baš kao…vila!
Pusa čarobnjaci moji! ♥
02/08/2012 at 2:17 pm Permalink
“I kad kapne prva kap mokre tinte,
ni ne sluti kako iz nje,
možda, izrast će jablan”
Kao da je u lišću njegovom šumor tih riječi, kao da se u hladu pod krošnjom samo na tren zadržala sjenka… pa odjeknuše glasovi: “Meteor… ili Vila… ili polarna svjetlost… ili se zaista čuje PJESMA “tamo negdje u poljupcima istine,
u bijegu vremena,
duboko u toploj bjelini papira…”
Lijepo je što te ima… među nama! Srdačan pozdrav.
02/08/2012 at 8:47 pm Permalink
Još ljepše je pronaći vas sve i dalje ovdje. Toplim te vjetrom srebrnog mjeseca pozdravljam…♥ila
02/08/2012 at 8:53 pm Permalink
Na prekrasan način si opisala rađanje poezije.Lijepo te opet čitati Vilo 🙂
Lijep pozdrav!
02/08/2012 at 8:57 pm Permalink
Hvala Marko… lijepo je opet biti tu… take me home poetry roads:))
03/08/2012 at 11:34 am Permalink
“Zanosi njena ogoljena ništavost
koja trpi sve svršetke,”
Kad stihovima progovrimo, olakšamo sve poraze i smirimo dušu.
Lijepo!
Pozdrav!
03/08/2012 at 12:07 pm Permalink
pozdrav i hvala za stihove 🙂