Otići tamo, iza praznine…

Kako zadivljuje ova nepresušna bjelina papira
kad još žedno iščekuje
hoće li njome protrčati vjetar
ili će poteći rijeka u svojim neusahlim bujicama,
hoće li se raspjevati ushit rubovima slova
ili će zaplakati zebnja zimske osame,
što u stih se skrila,
da se u njemu ugrije…

Zanosi njena ogoljena ništavost
koja trpi sve svršetke,
svaku točku kojom se misao prolije,
svaki biser koji zasjaji riječima,
zaiskri plamsajem udaha.

I kad kapne prva kap mokre tinte,
ni ne sluti kako iz nje,
možda, izrast će jablan
koji može u trenu rastrgnuti nebo,
raznoseći oblake daljinama,
ili će ipak ostati tek sićušno, zatrto sjeme
neke opustjele vrbe pognutih grana,
napuknute kore raspletenih korijena.

Osnažuje ta nevidljiva moć praznine
koja neprestano struji prstima,
tapka po mislima,
uspavljuje dodirima,
donoseći u svojim zlatnim mrežama poeziju,

svevremensku čaroliju ljepote umjetnosti,
u kojoj je divno
biti njezin stvoritelj,

pa tiho u nju utkati tvoj lik
i čuti ga kako diše u suglasju tišine,
odmah pored mene,
na jastuku zamišljenih pjenušavih sutona,
tamo negdje u poljupcima istine,
u bijegu vremena,
duboko u toploj bjelini papira…

 

12 komentara za "Otići tamo, iza praznine…"

  1. songfordead
    02/08/2012 at 7:00 am Permalink

    pa gdje si ti vilo
    jesi bila na nekome odmoru u nevidljivoj, zelenoj šumi
    htio zvati upomoć vanzemaljce da mi pomognu u potrazi za tobom
    super napisano

    ovaj dio predivan
    I kad kapne prva kap mokre tinte,
    ni ne sluti kako iz nje,
    možda, izrast će jablan
    koji može u trenu rastrgnuti nebo,
    raznoseći oblake daljinama,
    ili će ipak ostati tek sićušno, zatrto sjeme
    neke opustjele vrbe pognutih grana,
    napuknute kore raspletenih korijena

    ma cijela pjesma u tvome vilinskom prašinastom načinu pisanja
    mentol bombon
    p.s. već ti dva puta komentirao, a komentar nikako da ostane

  2. Tonka
    02/08/2012 at 8:00 am Permalink

    Cijela pjesma odiše čežnjom toli nježnom da trepere slova. Fino satkano. Pozdrav 🙂

  3. Jim Corbet
    02/08/2012 at 8:58 am Permalink

    Jako lijepo vilo, prepoznatljivo i tvoje.

    I kad kapne prva kap mokre tinte,
    ni ne sluti kako iz nje,
    možda, izrast će jablan
    koji može u trenu rastrgnuti nebo

    ovo mi je posebno dojmljivo, bravo za pjesmu, pozdrav i 🙂 za tebe !

  4. Marija
    02/08/2012 at 9:23 am Permalink

    Već neko vrijeme mislim na tebe pa zamišljam kako pišeš, ali negdje u sebe unesena. Jako me raduje tvoja pjesma.
    “Kako zadivljuje ova nepresušna bjelina papira
    kad još žedno iščekuje
    hoće li njome protrčati vjetar”
    Čitatelj može zamisliti autoricu u trenutku prije stvaranja, još neodlučnu kakav će svijet stvoriti svojim nadahnućem, zanesenu bijelim poljem papira koji je potencijalna pjesma, potencijalno ostvarenje jednog prekrasnog poetskog svijeta koji se javlja u različitim varijacijama; kao jablan, kao rastrgnuto nebo, kao opustjela vrba napuknute kore.
    I stoji autorica pred prazninom koja donosi
    “svojim zlatnim mrežama poeziju,
    svevremensku čaroliju ljepote umjetnosti”.
    Posebno vrijedna pjesma o snazi nadahnuća, o moći pjesnika, jedan od onih tekstova koji se pamte. Vrijedilo je čekati takvu pjesmu. Lijep pozdrav vilo :))

  5. Kristian Svalina
    02/08/2012 at 9:43 am Permalink

    Vilo, predivno si opisala stvaranje pjesme i njen utjecaj na one o kojima se piše. Naravno sve to u tvom stilu, vilinski, maštovito, bajkovito i predivno.

    pa tiho u nju utkati tvoj lik
    i čuti ga kako diše u suglasju tišine,
    odmah pored mene,
    na jastuku zamišljenih pjenušavih sutona,
    tamo negdje u poljupcima istine,
    u bijegu vremena,
    duboko u toploj bjelini papira…

    Biti ispisan na tvojoj bjelini papira privilegija je samo odabranih.
    Predivna pjesma iz tvoje šume poezije.
    Ciao Bella….

  6. vila
    02/08/2012 at 12:38 pm Permalink

    Hvala vam svima na toplome dočeku,drago mi je da ste svi još uvijek s ove strane bjeline papira,ali bez praznine jer ispunjavate ju svojim divnim stihovima…
    drage pjesnike kao što ste svi na ovome portalu moram zagrliti slovima…
    Da, stvarala sam puno,u tišinama, ponekim olujama i kišama,ali i za vrijeme vrućih ljetnih noći ili raspjevanog jutra sunca… No, vratila se nisam jer nisam nikamo niti otišla,ja sam uvijek tu negdje,ponekad vidljiva,a ponekad nevidljiva…baš kao…vila!
    Pusa čarobnjaci moji! ♥

  7. mirko
    02/08/2012 at 2:17 pm Permalink

    “I kad kapne prva kap mokre tinte,
    ni ne sluti kako iz nje,
    možda, izrast će jablan”

    Kao da je u lišću njegovom šumor tih riječi, kao da se u hladu pod krošnjom samo na tren zadržala sjenka… pa odjeknuše glasovi: “Meteor… ili Vila… ili polarna svjetlost… ili se zaista čuje PJESMA “tamo negdje u poljupcima istine,
    u bijegu vremena,
    duboko u toploj bjelini papira…”

    Lijepo je što te ima… među nama! Srdačan pozdrav.

  8. vila
    02/08/2012 at 8:47 pm Permalink

    Još ljepše je pronaći vas sve i dalje ovdje. Toplim te vjetrom srebrnog mjeseca pozdravljam…♥ila

  9. Marko Grubesic
    02/08/2012 at 8:53 pm Permalink

    Na prekrasan način si opisala rađanje poezije.Lijepo te opet čitati Vilo 🙂
    Lijep pozdrav!

  10. vila
    02/08/2012 at 8:57 pm Permalink

    Hvala Marko… lijepo je opet biti tu… take me home poetry roads:))

  11. marissa
    03/08/2012 at 11:34 am Permalink

    “Zanosi njena ogoljena ništavost
    koja trpi sve svršetke,”

    Kad stihovima progovrimo, olakšamo sve poraze i smirimo dušu.
    Lijepo!
    Pozdrav!

  12. Nevenka Pupek
    03/08/2012 at 12:07 pm Permalink

    pozdrav i hvala za stihove 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.