Mjesec je jutros gladno
vrebao jutarnje ptice,
što pjevaju za srebro
od mrštenja gole grane.

Ovdje sam izgubljen,
duboko u ovoj šumi zahvalnosti.
Kao nasukan na sjeveru, trzajući,
na kratke ledene trnove,
zavidne na toplini ljudi,
otvoreno misli dijeleći…

Kad svane, otisnut’ ću se,
na nekoliko sati
stisnutih u bifeu,
koji me vraća tišini…
Kontakt očima u javnosti,
smanjuju godine u godinu…

Pomislih…

„Oh Bože, ovo je mala zemlja,
natrpana razlikama.
Dok moj dom oćutjeh,
tamo, gdje vječno prebiva,
Saturnov negativni osmijeh.“

Natočih…