Imali smo iste snove,
puno istih želja,
nije bilo nadaleko
takvih prijatelja.
.

Uvijek skupa i u dobru,
skupa i u zlu,
ne vjerujem sebi da te
više nema tu.
.

Ostala nam nerazdvojna
i djeca i žene,
pa često prepričavamo
naše uspomene.
.

Ljudi kažu, vrijeme liječi
i najgore rane
al’ ne mogu zaboravit
zajedničke dane.
.

Gdje god da si otišao,
ti znaš k’o i ja,
srest ćemo se u snovima
i u pjesmama.
.

Prijatelju dragi, neka
ti je zemlja laka,
zauvijek ćeš ostati
u srcu svog ortaka.

Pročitaj cijelu poeziju

Niotkuda pristiglo,
zateklo se,
naočigled svima.
Jurnulo,
upetljalo se,
u nerazmrsivo(st).
.

Smiriti ga,
pod mačkinom nogom,
ni ne snatri!
.

Sklupčano, saobraženo sa vijugavim putevima,
šara k’o na đibi-lutki, mustre nepojamne.
Deder joj ime daj!
.

Kalokagathia.
,

Boja prelivenih.
Iz svake posebne do u jednu skupnu – šućmurastu.
.

Usnismo je.
U snu je rukom dotakosmo.
Ime(na) joj ne otkrismo.
Probuđeni, izgovorismo ga: slućenog, a nesaznatog.
Probuđenost nam donese zaborav.
.

Tu smo sada.
Sačinitelji, pred posudom sa upitima.
.

Kako mu otkriti začeće?
Gdje mu kraj(a) sagledati?
.

Kako sredinu potrefiti?
I dužinu izmjeriti.
.

Kome je to potrebno?
Kome je klupko važno?
.

Mački.
I razmrsiocima.
.

* Kalokagathia je ljepota u dobroti

Pročitaj cijelu poeziju

1. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Pun Mjesec tvori slanu sobu,

protiv mojih behemoth leševa.

Od ranih jutarnjih olujnih oblaka,

držim lice svoje, prema kišnom nebu.

.

Izgubio sam se zbog ljubavi.

Izgubio sam ljubav prema sebi.

I tako, samo svoja sjećanja proganjam.

Brod sam, duh, praznim morem lutam.

.

Kroz život me vuklo sidro vremena.

što po sceni bježi bez suosjećanja.

Sve dok ona nije brodu prići htjela,

te sidrom srce mu probila…

.

Postao sam onaj, koji nikad zapravo počinje,

u oceanskom pijesku, kao krugovi za plivanje,

miješajući prašinu i krhotine.

Sve moje nasukano,

očajnički tražilo je kopno,

ili u ovom, beskrajnom moru,

broda sudbinu izgubljenu…

Pročitaj cijelu poeziju

Izmičeš mi duboko pod morem
Na moje rame naslonjena
.

Izmičeš mi iz zalogaja sunca
Sa fotografija složenih u kutiji od cipela
.

Izmičeš mi u očima pijanog svirača
Na ulicama Pariza koje si volela kao oca i majku
.

Izmičeš mi u ovaj dan otrovan daljinom
U ime želja neostvarenih
.

Izmičeš mi iz beskrajnog beskraja
Ljubavi ove
.

Izmičeš mi od jedne ruke do druge
Da me nebo celo boli od nedodira tvog
.

Izmičeš mi za dve lepote sveta
U obliku nejednakom
.

Izmičeš mi
Svuda gde pada list i cveta cvet

Pročitaj cijelu poeziju

Riječi
koje nismo izgovorili
prosule su se i kao zvončići
odzvanjaju pločnicima
Slovo po slovo sakupljam ih
i nižem ogrlicu
koju si nosila oko vrata
one večeri
kad je samo kiša
znala naše namjere
Nisi daleko
tu si negdje
u predvečerje ljubavi
lutaš pokislim prostranstvima
Otimaš vjetru
osjećaj slobode
izbjegavaš zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje si učila na pamet
Dodirne me nekad
ta neodsvirana muzika
i želim vjerovati
da si se oslobodila nemirnih misli
i da izgledaš sretno
jer sad si velika djevojčica
koja može sama da putuje
do starog drveta
na ničijoj zemlji
gdje nikad nismo bili
a u čijoj krošnji trepere
neizgovorene rije

Pročitaj cijelu poeziju