Odustajem…
Ne mogu više trčati za vjetrom,
sa željom da u njemu čujem tvoj smijeh, tvoj glas.
Umorna sam od traganja, za tvojim licem
između tisuću nepoznatih sjena
koje me bez riječi šibaju pogledom.

Klonem od umora i beznađa
jer ti si negdje tamo
šutiš, skrivaš se od moje čežnje
poput Lune iza crnih oblaka.

Gdje si? Kome poklanjaš svoje riječi?
Kome pjevaš pjesmu utjehe?
Ponor crni tajnu krije
u njemu je kletva pravednih
riječi neizgovorene.
I bol je u njemu,
satkana od otrovnih iglica
koje dušu nepovratno truju.

Gdje si ti?
Izgubila sam te u trenu.
Nestao je tvoj lik u sumaglici tajni
jednog kasnog ljeta.
Evo, već na jesen mirišu praskozorja,
dočekujem ih budna
jer sam te u snovima tražila uzalud.
Ni u snove mi više ne dolaziš.
I opet boli.
Ali, odustat ću…
Prekinut ću traganje za tobom
Jer beskonačna pitanja
u glavi mi košmar stvaraju
a pitati te ne mogu.
Ako poželiš vratiti se…
Tu sam!

Tajanstvena je staza ljubavnika   sudbinom zarasla.

Zovi me!  Neka ti srce tamo negdje pokaže vrata povratka.

Vrati se!  Ispucalim usnama dozivam te… Pogledom suznim tražim te…

Umorna od traganja čekam tvoj glas !
SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Slika: Vincent van Gogh

Sanjao sam te
u polju suncokreta
negdje na kraju duge
U očima ti sunce
na usnama osmjeh
u duši nespokoj
Nisam bio tamo
da ti otpjevam pjesmu
u kojoj si ti, sunce i vjetar
Nisam bio tamo
da te odjenem u haljine tanke
tijelo da se kroz njih sluti
suncokreti da se za tobom okreću
Nisam bio tamo
da zaustavim vjetar
da ga zamolim
da ti odsvira pjesmu
u kojoj plače jedna violina
Nisam bio tamo
da ti uberem suncokrete
da napravim fotografiju
da sakupim snove
koji mirišu na šafran i cimet
Nisam bio tamo
nisam došao u taj san
sakupljao sam stihove za ovu pjesmu
.

Napisao: Rijad Arifović

Pročitaj cijelu poeziju

Pakuješ stvari u kutije, kofere i vreće

Duša ti stoji dok se tijelo kreće

Zar da baciš u smeće

Uspomene i sjećanja

Zar da ti budno biće sanja

Snove u međuprostoru

Zar da ubrzavaš vožnju sporu

Na putovanju gdje su predasi nužnost

A ronjenje i propitivanje dužnost

Iza tebe ostaju zidovi i prazan prostor

Stranac u tebi hoće da krikne: “Otpor!”

Ali stoji začuđen svojim tijelom,

Zvukom, zrakom, planetom cijelom.

                     .

Korakneš preko praga

Tvoja duša ti ipak postaje draga

Jer tiho ti šapuće: “Neću te napustiti.”

Taj tren uspijevaš pustiti

Ono što si držao grčevito

Gledaš svoje dlanove izranjavane

Od užeta kojim vukao si gomile naslagane

Osjećaš se nešto lakše dok ulaziš u drugi stan

Noć se pretače u dan

Dan se pretače u noć

Sjedaš, dišeš, ne moram odmah znati kuda ću poć’,

Ali sad znam da moj put pobjeći neće.

Pročitaj cijelu poeziju

Ubrah ti dodire

u predvečerje

dok moje ruke

bile su more.

         .

Otkrih spoznaju

zvjezdanijeg

kojeg utisnuh

šaptom

u ritmu vala

na usnama.

        .

Postadoh

život

u radosti

beskraja.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Godišnji mi “šef” neda
razloge svoje polako reda;
ostao bi bez: čistaćice, spremaćice, sobarice, kuharice,
pomoćne radnice
( koja radi bez nadnice)

Netko mora robu prati
hladne vode spremno dati
jutrom razgovarati,
i ne prigovarati.

Aoj, “šefe”, muko moja
radnica se muči tvoja
daj joj malo predaha
i par dana morskog zraka…

Da napuni baterije
pa da bude ko i prije
P.S. Radit ću ti veselije.

Koji eur daj uplati
nek ti ruka se “pozlati”…
Prekovremeni su mnogi sati…
Daj godišnji ili ću
napismeno otkaz dati!

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju