Kao da baš ništa o sebi ne znam
Među dva sasušena lista
Preživjela malina
Moj pogled dvostruka nit
Tu i sad stiže me sjećanje
Usna i grč progutaše riječ
I kao da o sebi baš ništa ne znam
raste sumnja u sretno
u dubokoj šutnji ječi pitanje
moram li
moram
A čini se ni disala ne bih
Zlatno more
U suton je more moje
Ukralo nebu zlatne boje
Samo se jedna brodica mala
Pozlatiti nije dala
Već ona svoje šare šara
Ukrase od pjene na zlatu stvara
Dok suncu glava umorna klone
I u zlatno more lagano tone
Foto: Davorka Slukan
Probuđena
Svoju stazu iskoračati moram,
ranu po ranu
od zemlje i vriska.
Kad zazidam sebe
sred stamenog stiska
i kosti smrskam u bjelinu straha,
povijena u vrijeme žetve
svejedno ječat ću
iz vlastitog praha.
Riječ nad čelom
što iz kamena me žari,
ni oči smrti osniježiti ne umiju.
Probuđena, ja ću dotaknuti jutra
što pod vjeđama rasanjana vriju.
