toliko se nakupilo
ne stane
u jedan dan
nemoćna
vjetru dlanove otvaram
prije mraka
tišinu da zagrlim
Nemoćna
Mati
Upalite svjetlo da ne budu same
široka suknja na mršavom struku
u činiji cvijet jesen-ciklame
miris bašte sniva na jastuku
Upalite svjetlo boje se tame
sijeda kosa skrivena u fačuku
sarce teško poput bovan-jame
nikog nema da joj ugrije ruku
Djeca odavno po svijetu se skiću
u duši kitina i tuga golema
sliku muža čuva u lančiću
ugasi svijeću pa ode da drijema;
umrli feral u očima srne
noćas viore horugve crne.
Reanima
S pročelja mog tijela
kaplje tisućljetni umor
i natapa vrijeme
prizorima utamničenih mrazeva.
Neodživljeno se sunovratilo
s golgotskih visova
u udolja gdje djetinjstvo
još pije bistrinu žara
onih koji žive.
Žalo sad miriše na paklinu.
I masline plode oporost danu.
Sve prijetnje neba i zemlje
porođene sa mnom
vrisnule su u buci snijega.
Na dovratnicu svijeta
objesih svoju sjenu
i naga stadoh pred istok.
