Pauci, već drugi,
pogađaju moju oluju.
Znaju da ću se uskoro slomiti,
i čekaju…
Dopuzati i u mene pojuriti.

Pokriven sam,
njihovim krznenim nogama
i malenim crnim očima,
hladnijim od grobnih ploča.
Ciljaju na svoje načine
u moje očne jabučice,
i moj jezik…
Osjećam se nekako krzneno
sad, kada dišem
na taj smiješan način…

Više mi nije redovito
vani danje svjetlo.
Previše je sivo, previše mutno…
Dođe mi da puzim,
nešto me potiče
da se sakrijem,
iako znam…
Nema nigdje to mjesto,
više nigdje nije sigurno…

Čak i zidove plaćam,
bliže su nego što se ikad sjećam,
bliže su nego jučer…
Koliko očiju prate dok se penjem?
Do kad mi je duši vaučer?
Oštre se šamari i hladi voda,
ali to neće raditi…
Nije mi davno ni lančano pila
na vratu žilu osjetila.
Kako radi duša iznutra,
bez lijeka,
na koji bi se mogla spojiti?
Opsceno je osjećati
jezivo prodiranje
i izvlačenje,
života iz smrti…