Pet i trideset. U sobi je mrak. Dvije sitne bijele krijesnice probiju ga. Ne ispušta ni uzdaha. Prije bi razdraženo bacila glavu u stranu, prisiljavajući se da ne zaspi, još nekoliko puta se prebacila po krevetu i to bi je konačno razbudilo pa bi ustala, prolazeći prstima kroz raščupanu kosu i teturajući mrzovoljno do kupaonice. Danas – dvije krijesnice mirno stoje. Nepomično. Bulje – ravno u ništa. Danas – žali za ranojutarnjim psovkama. Ona mirno drži pokrivač objema rukama, tako da samo prsti što se grče vire ispod njega. I ne miče se. Treba ustati tek za pola sata. Ali tako je već neko vrijeme. Više ni ne namješta sat. I još bulji. U ništa. Što li misli? Ha? Dok miruje tako. I nije trepnula otkad je otvorila oči. Bračni je krevet poluprazan. Već godinama. Ali tko se toga još uopće sjeća?
Ponovno je kada nagrižena. Polako se raspada novi sloj. A nedavno je nanesen. Svaki put sve kraće i kraće. Gleda je s druge strane. Razbarušene kose, odvratna zadaha, unatoč grčevitom stiskanju četkice o zube, umrlih očiju, obješena lica. Oduvijek sam to? Ne. Nisam. Ali, kao da je netko drugi i tako davno oblačio onaj plavi kaputić što je padao jedva do bokova i namigivao prodavaču kraj autobusne stanice. Tko je njihao u rukama ono dijete? No… Ni njega već nema. Nikako ne ovo strašilo s druge strane. Barem da me rasplače. Nemam više niti suza. Sve je pojedeno. Mačka skoči pred nju, glasno dišući.
Ugasi svjetlo u kupaonici i sjedne za ovalan kuhinjski stol što je stajao do prozora. Zapali cigaretu, prebaci nogu preko noge, zabacujući kućni ogrtač, i okrene glavu, gledajući na ulicu. Neonsko svjetlo sve je neprimjetnije. Granica noći i dana. Nekada to nije mogla podnijeti. To bi značilo da mora krenuti. Nije više noć, kao kad se budi, niti je još dan, kada mora raditi. Tek je na razmeđu. Sada na to gleda ravnodušno. Duboko uvlači dimove, buljeći u praznu cestu pod sobom. Najednom zaigraju dva dječaka. Bacaju loptu, smiju se, udaraju nogom o ogradu, izmiču se automobilima, mašu ljudima u autobusu, sjede na pločniku. Okrenu se u smjeru prozora i nasmiješe joj se. Njen je pogled prazan. Dvije bore što se s nosa napadački spuštaju ka ustima miruju. O, kako griješe oni što misle kako su bore oko usana od smijeha. Ne, to nisu bore od smijeha. Jednim njenim treptajem nestane djece. I tako svake božje jutro. Kao da bih ga zaboravila. Odjene se i tiho otvori vrata sobe. U njegovoj je sobi mrkli mrak, navučene zavjese i još mračniji osjećaj u zraku. Promatra ga nekoliko minuta. Tako je osamljen i dok spava. Dok sanja. Sanja li ikada sreću? Usne su mu jednako prožete gađenjem, oči blago obješene, a podočnjaci izraženi. A opet, tako je spokojan. Kao da je mrtav. Možda bi bio sretniji.
Izađe iz stana i odšeta na autobusnu stanicu. Hladno je jutros. Tako iznenada. Nekada bi rekli, nešto se loše sprema. Može li gore? U autobusu sjedne na mjesto obrnuto smjeru vožnje. Prošlo je sedam sati i autobus je pun. Djeca idu u školu, radnici na posao. Ugleda dvije djevojke i mladića kako raspravljaju. Pa se bez razloga nasmiju. Mijenjaju izraz lica, povisuju ton, skakuću u mjestu. A bio je tako razigrano dijete. Sjećam se kad je nasred gradskoga trga pjevao borbene pjesme, a ljudi mu oduševljeno prilazili tražeći još. Bio je rat. On bi se tada skrio iza moje suknje i tek bi dva velika plava oka izvirila iza nje, buljeći sramežljivo u pridošlice. Nije se dao dirati kad bi mu krenuti štipati obraz. Imao je izgrađen stav. I bio je tako pametan. Kada je brata slušao jedne večeri kako priča o američkom predsjedniku na kojega je izvršen atentat u kazalištu, jer je to bilo gradivo koje je učio u školi, sljedećeg je dana cijelu priču ispričao odgajateljicama u vrtiću jer je načuo da ga spominju. One su me u čudu dočekale i ispitivale otkuda dijete od tri godine zna takve podatke. Sve je godine i imena upamtio. Rat je završio, a u njemu je tek tada umrlo. U tim su sjajnim očima safiri stali vrlo brzo blijedjeti.
U tramvaju je uzela primjerak besplatnih novina. Prelista senzaciju naslovnice i deset stranica oglasa te pročita kako je Vlada upravo ukinula terenskim radnicima pravo na stanku na poslu. Nedavno su sebi povisili plaće. Da si je branitelj zabio nož u srce više niti nije novost. Sjeti se kada ga je pronašla toga podneva. Došla je s posla, nasmijana nakon dugo vremena. Naime, dijelili su beneficije određenom postotku radnika i ona je bila među njima. Objesio se. Bez ikakve poruke, bez pozdrava. I sedmogodišnji sin pred njegovim tijelom. Bulji u njega visoko podignute glave. Pita me što to tata radi. Kako mu objasniti da to nije predstava? Ubrzo dolazi brat. Primljen je na fakultet. Fascikl mu pada iz ruku, on pada na koljena. Što mi je tada prošlo kroz glavu? Iskreno, prva je pomisao bila što ću ja sada? Što da radim sama? Eto, jedno dijete misli da je ovo sve samo igrokaz, jedan od onih kojih se sjeća još prije nego je tata otišao u rat. Drugo kleči nasred hodnika, previjajući svoje tijelo koje je ionako na samrti. I ja između njih trojice. Odjednom vika. Stariji objašnjava mlađem da je mrtav. On ga pokušava dići, držeći mu objema rukama viseće noge i stavljajući jednu stolicu pod njih, a na drugu se penjući i mičući konopac s vrata. Oba padaju na pod prilikom toga. Dijete grli i ljubi mrtvoga oca. Ja još razmišljam. Što sada? Sljedeći sam dan otvorila oči u bijeloj sobi. Ali u njoj je bio mrak. Buljila sam tako satima – u ništa. Znala sam da nije san. Znala sam da sam u bolnici. Znala sam da sam preslaba da izdržim. Znala sam da sam podlegla, a nije ni krenulo. Stariji je sin nazvao policiju, hitnu pomoć i odnio brata kod bake. I sada je tu kraj moga kreveta, spava u stolici, iskrivljena tijela. Pitala sam se kako bih bez njega. Nije trebalo dugo vremena da saznam.
Šef joj naredi da obavi posao do kraja radnog vremena. Inače je zadani rok trajao još četiri dana. Odavno je prestala mariti. Zato je i bila najbolja radnica. Nije razmišljala, samo je tipkala. U stanci je ostala sjediti na svome mjestu dok su ostale zaposlenice išle u kantinu. Već su navikle da je ne zovu sa sobom. Cijeli je dan prolazio u istome tonu. Sve je tako monotono. Odjednom brizne u plač. Poželi još jedan dan. Samo jedan dan. Da pogleda kroz prozor deset minuta prije kraja radnog vremena i tamo na pločniku vidi parkiran crveni automobil, ostario i islužen, ali kreće se, na njega naslonjen najljepši muškarac na svijetu u traper jakni kako uvlači dim cigarete, i nikada mu to nije stajalo, guste crne kose koju nosi vjetar, a u autu sjede dva nasmiješena lica, čekajući majku. Nitko nije bio tu da je zagrli. Nije bilo nikoga ni da je pogleda. Pred njom je tek moderna tipkovnica, premekana za njene grube prste, hladan stroj kvadratna oblika i skučeni sobičak isuviše malen za četvero ljudi.
Izvadi iz torbe bilježnicu tvrdih korica. Oduvijek je volio bilježnice tvrdih korica. Oduvijek je volio i pisati. Ali prije je pisao lijepo. Danas, danas je na granici morbidnosti. A tko sam ja da ga krivim. Nedavno je na kuhinjskom stolu našla tu bilježnicu. Čini se da ju je ostavio dok je nešto zapisivao. Prelistala ju je. Nije mnogo u nju zapisao. A marljivo je vodio brigu o datumima bilježaka. Uglavnom su unutra pjesme i poneka kratka zapažanja. Nekoliko je dana bilježnica kod nje. On to vjerojatno zna, ali ne mari. Zadnje što je pročitala je zapažanje od prije nekoliko godina.

Danas je pao snijeg. One velike pahulje. Šetao sam terminalom, u iščekivanju autobusa. Ljudi glupavo skakuću u mjestu, djevojke se još gluplje smijulje, dječaci izigravaju velike momke. Drže cigaretu među zubima, a kada slučajno ugledaju kojeg od roditelja, a obično je to njihova majka, u panici je bacaju daleko od sebe, okreću leđa i trpaju gume u usta. Jadni stvorovi. Autobus je došao i mi smo ušli. Sjeo sam na svoje mjesto do prozora. Kad smo krenuli, u prolazu kraj ceste na terminalu primijetim dijete i muškarca. Pretpostavljam da su otac i sin. Otac podiže dijete na povišeni zidić kraj kioska. Možda su mu četiri godine. Ima zimsku kapu, rukavice bez prstiju, samo s palcem i onu malu dječju jaknu. Otac je upravo skinuo svoju i zaogrnuo ga njome, ostavši tako samo u nekakvoj tankoj košulji. Dijete podiže prst prema nebu. To je zadnji prizor koji sam uspio uhvatiti. Oni su, možda, beskućnici. Otac suzdržava suze, utopljava dijete koje ne raspoznaje osjećaje. Njemu ništa nije jasno. Jedino zna da je na nebu nekakav svijetli krug. Vidi, tata, vidi! To je mjesec gore! Je li to znači da nam majka poljupce šalje? Otac potvrđuje i okreće glavu kako bi smogao snage. Podiže sina na rame i oni odlaze pod most. Sin žvače tvrdu koricu kruha. Ne buni se. Ocu su usne poplavile, a suze se sledile. Tako je bolje. Dolaze dvije mačke. Kasna je noć. Vidi kako su mršave, tata! I daje im svoju koricu kruha. Mačke zadovoljno žvaču. Ujutro, natpis u novinama: otac i sin pronađeni smrznuti pod mostom.

Sada je otvorila bilježnicu, listajući pročitano. Nije ništa mislila o tome. Niti jednoga slova o njoj. I okrene stranicu. Na njoj je pisalo nešto nečitkim slovima. Tek nekoliko riječi, kao da su pisane u kakvom bunilu. A onda je ugledala novu priču.

Kakav divan san. Divan san sniva vojnik. Sedamnaest mu je godina. Dječak. Leži kraj bijelog cvijeta. Kraj cvijeta bijelog grob je njegov. Na izgubljenoj zemlji leži vojnik. Na ničijoj zemlji. Sniva vječnim snom. A majčine suze su tako nijeme. Majčine suze su suhe i bez glasa. Zbog nestalog sina stalo je vrijeme. Nad nestalim sinom vjetar talasa. I pozdrave nosi u izmučen dom, i pozdrave nosi u sjeti mladog lika. Gdje sniva se davnim, izgubljenim snom, i gori još svijeća, u kutu gdje stoji mu slika. Već treća svijeća dogorijeva svoju muku. Već treća svijeća gasi svjetlost sa njegova lica. Otac još uvijek čvrsto stišće majčinu ruku. Otac još korača cestama praznim. A cvijet bijeli promatra te spokojne oči. Već noćima u istu točku zure. Nitko u tu pustoš ne želi kročit. Niti crvi, niti zemlja ga neće, ni lešinari njemu ne jure. Na usnama samo mu ostale riječi, na usnama plavim drhti mu ime. Posljednja misao rane mu liječi. I lice mu osta obasjano time. Samo bijeli cvijet nad njime bdije. Usred ničega. U mraku. U vječnome blatu. I samo, čini se, bijelom cvijetu jasno nije što će dječak tek u jednome ratu. I duša mu tim prostorom luta, i duša mu umorna traži. Ali izlaza nema, ni kraja puta. Izlaza ne vidi, ma koliko da kruži. Kraj cvijeta bijelog leži patnik. Kraj cvijeta bijelog grob je njegov. Na izgubljenoj zemlji leži vojnik. Na ničijoj zemlji. Sniva. Vječnim snom.

Na trenutak zastane, zamišljeno pogledavajući kroz prozor. Zatim primijeti da su ove priče napisane u razdoblju nekoliko godina unazad. Prelista do zadnjih bilježaka kako bi ugledala datum. Posljednja je napisana prije šest dana. Mrzim subote, tako počinje. Nema naslova. U subotu sam i našla ovo na stolu. Krene čitati, ali u taj čas uđu kolegice. Šminka ti je razmazana. Jesi li plakala? Molim? Nisam. Otrči u toalet. U onom naletu plača obrisala je lice i ponovno se našminkala. Šef je potjera na posao.
Kada je sjedila u autobusu, još jednom pročita posljednju priču. Zatim krene listati. Primijeti da, osim nekoliko kratkih crtica i pokoje pjesme, ima još svega dvije priče. Obje su napisane ove godine i znatno su duže od ostalih.